Branko Maleš : Poetska čitanka suvremenog hrvatskog pjesništva (1950.-2010.)

Održava se
01.01.1901.

Zbirka izabranih tekstova neovisno o njihovu rodu, vrsti, žanru... zove se čitanka. Ukoliko se, naravno, ne zove, hrestomatija. Iskustvo kulture govori nam da ukoliko se radi o književnim/pjesničkim tekstovima, tada imamo čitanke, a ako se, recimo radi o filozofskim tekstovima, imamo hrestomatije. Znači li to da su pjesnici manje pretenciozni, manje ozbiljni, manje vidljivi od filozofa pa ih zato fasuje manje pretenciozan naziv za zbirku tekstova koju priređivač sklepa... nije previše važno.

Ionako, svaki prosječan student filozofije (prije bolonjske lobotomije koncepta učenja radi učenja samog), pamti/zna da su gotovo svi filozofi bili nerealizirani pjesnici. Marx, Hegel, Heidegger... Nietzscheove mi krugove ne dirajte. Oni se šire skoro kao oni Rilkea s kojim je zajedno ljubio ono čudo on nepročitane žene, Lou Andreas Salome. Freud im je, kažu znalci trač kulture, držao svijeću. U apsolutnoj hiperprodukciji i inflaciji antologija hrvatskog pjesništva nije loše, s vremena na vrijeme, natrčati i na panoramu. Odnosno, na čitanku.

I baš je izbor riječi u samom naslovu "Poetske čitanke" ono što čitatelja veseli. I to zato jer se radi o nepretencioznom i iznutra arbitriranom/arbitrarnom i argumentiranom izboru pjesnika po volji i umu sastavljača koji, ako stvar ovako postavi, nikome nije dužan polagati račune za objektivnost i kanonsku vrijednost/poziciju finalnog proizvoda. Zašto su u knjizi ti i ti autori i autorice, a ne neki drugi, čitatelji i kolege koje se bave istom strukom nemaju pojma, ali tu činjenicu ovakve knjige niti ne dovode do pojma. One bilježe stvaralačke žive sastojke od kojih je sastavljač i tumač godinama (a s Malešom je to sasvim sigurno slučaj) gradio i osobnu, ali i objektivnu piramidu nacionalne poetike.

Ne, nikako se ne radi o kanonizaciji kako to sugerira na koricama knjige njezin urednik Ervin Jahić. Jer kanon koji dijakronijski slijedi 60 godina pjesništva ne može i ne smije sadržavati tek dvadesetak pjesnika od kojih ih je barem pet irelevantno za kanon, osim ako, naravno, kanon ne uključuje "hrestomatizaciju" socijalne skice dnevnih drijemova, razmjene misli s onima s kojima se i vanknjiževno sastavljač druži.

Odustajem od imena, jer bi to pokrenulo napotrebne reakcije. Inzistiram samo na tomu da kanon ne znači samo ono što je značio, recimo, ruskim formalistima ukazujući na činjenicu imanentne evolucije književnosti, već i čvrsto hijerarhiziran fundus tekstova koji, ukazujući na ključne segmente vremena u kojima su nastajali, sebe u kulturi "zamrzavaju" za vremena koja će doći i u kojima će se tražiti kanon prošlosti koji je omogućio izričaj prezenta koji za njime traga.

Grci su, zamišljam ih, kanonom mjerili udaljenost boće od bulina, jer kanon zapravo znači mjerilo, pravilo, ali i štap. Koji je i kakav "kanon" Maleš imao u rukama dok je u čitanku upisivao dvadesetak autorica i autora, iz kratkih uvoda i komentara nije pretjerano jasno. Jasno je da ga izrijekom nije htio imati kao bilo što u kulturi okomito.

Pa i sam kaže da je njegova želja bila "na jednom mjestu, prema vlastitom ukusu, prezentirati deset pjesama hrvatskih poetskih modernista, i to bez obzira na uobičajena ograničenja, generacijska, ili pak modelska". Imena zastupljenih, kako to nalažu pravila slovoslaganja, možete pročitati u sadržaju.

Branko Maleš: "Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva : (1950.-2010.)"

HDP, 2010.
 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )