Budimir Žižović : Marchi na biciklu

Održava se
01.01.1901.

Pred nama je presjek tri i pol desetljeća pjesnikovanja Budimira Žižovića. Sačinjavaju ga kronološki nanizani izbori iz već objavljenih knjiga ("Commedia delle maschere", 1970-75; "Galeb Daniel i Timotei", 1975-80; "Noćne profesije", 1980-90), te ciklusi lišeni kronologije ("Fenomen filma" i "Masa poetica"). Sve ono što sabrano, sustavno, disciplinirano i precizno, želite saznati o poetskom opusu Budimira Žižovića čiji izabrani dijelovi u najnovijoj njegovoj knjizi "Marchi na biciklu" upućuju na put k pjesniku, naći ćete u briljantnom pogovoru Željka Ivanjeka.

Budući da – kako ih je nazvao – "dvije pjatoljetke" Žižovićeva pjesnikovanja i dekadu koja ih slijedi smatram dostojno predstavljenima, usredotočiti mi se je na posljednja dva dijela knjige koji, duboko vjerujem, a nadam se i opravdano, sadrže ključ svevremenske, univerzalne poetike Budimira Ž. A to je platonizam. I to u ona njegova verzija platonizma koja je, a sve zbog težine mase za moralno-intelektualnu većinu podobnih simbola, današnjici o stala nepoznatom. Prošećimo tom Akademijom.
   
Osluškujući svojega daimona koji mu se već u djetinjstvu objavio u liku grdelina, u pjesmi "Zar ptica" Žižović konstatira: "Mudrost još nisam stekao / jer mi, kao i sovi / sunce previše / zasljepljuje obzore". Taj stih s privrata, u sebi sadrži i zor i vid i uvid... sve što racionalno biće približava tajni i zabranu znanja. Ali i zazor i izvid... sve što ljudsko biće na putu k znanju oblači u oprez i skepsu. Slika s grdelinom priziva toliko u školama predavanu alegoriju Platonove špilje u kojoj, znanja željni i za znanje nepripremljeni ljudi, svjetlost primaju posredovanjem zidnog ekrana. I, što je najvažnije, kritizira je.

Bliži Huxleyu koji je onu novozavjetnu mantru: "Spoznat ćeš istinu i istina će te osloboditi" konvertirao u distopijsku sentencu: "Spoznat ćeš istinu i od nje ćeš poludjeti!", nego kolektivnom autorskom tijelu Biblije, svjestan da kritika mora biti konstruktivna, Žižović se ovdje ne zaustavlja. Prije nego što pučanstvu objavi autorsku verziju platonizma, pjesnik jasno razlaže kritiku simboličkog reda Zapada, prema kojoj samo bitak uvijek jest, a nebitak nikad nije. U tom redu, za razliku od noći, dan jeste, on postoji, on je svjetlo, a noć, sama po sebi, nema prava na postojanje, tek je odsustvo dana, praznina bez svjetla...

Za Žižovića stvari ne stoje tako: "Noć je nježna / a dan grub. // Dan daje a noć oduzima // Dan mi daje viruse / pokretače životne groznice / noć uzima nataložene / pretke u meni". Jednom tako postaviviši sliku svjeta, Žižović nas budi iz "metafizičkog drijemeža" gotovo manifestnim osobnim neoplatonizmom. Nakon što je ustvrdio da neki primjerci muškoga roda "vole pozamašne ženske stražnjice...", pogotovo one loptaste, sferične, zaobljene poput moćne planine okrenute suncu... te muškarce vidimo: "oduzeta daha / slabašne na najmanju opasnost / a neustrašive u ljubavi prema / golemim ženskim guzicama, koje bi...mogli slijediti do kraja svijeta. / A tako se može slijediti/ samo iskrena i čista platonska ljubav".
   
Brzopleti, a upućeni u homoerotiku u Grka uopće, a onu u Sokrata, Alkibijada, Platona... posebno, zaključit će kako se radi o žudnji za guzicom. No, previdjet će, a sve radi brzopletosti, da se radi o ljubavi prema savršenoj kugli. Baš kao u onom mitu kojega eksploatira Platon, a u kojem je ljudsko biće bilo savršenom loptom. Dvospolnom & Jednoumnom, Sveumnom dakle i Svespolnom! Samim time previše snažnom u imitaciji savršenstva. Takva lopta prijetnja je bila bogovima koji, u žaru samoobrane i samozaštite, posegnuše za sjekirama & satarama, te ljudsko biće raspoloviše. Ono, a sve zbog sječe, otada luta svijetom, muško tražeć žensko i obrnuto. Apoteoza heteroseksualizma koju ovdje nalazimo nema temelja u grčkome amoru. A niti u mnogim od Platonovih dijaloga.

Da ne bi Žižovićeva neoplatonistička poetika tijela "ostala" na razini teorije, autor se pobrinuo u pjesmi "Pušač u magli" u kojoj, u praksi teorije, spaja već prekrojeni idealizam s, budimo precizni, fuminalnim materijalizmom. Njegova kritika svega postojećeg završava u vapaju kojega bismo mogli, za prilike prikaza, nasloviti "11. Teza o Antifalokratikusu". Vapaj glasi: "Dokad ću pušiti / vaš stav / kad ćete ga jednom / i vi meni". Činjenica da nakon završnog stiha pjesme ne slijedi upitnik nego točka, govori da je vrijeme promjena tu: treba ga samo prepoznati. I zapjevati ga u uho bogovima koji su, kako to njihove sjekire govore, ipak puni straha!

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )