Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Lora Tomaš • 31.03.2020.

Chris Agee : Najbolje rečeno je napola rečeno

Chris Agee (foto: osobna arhiva)

Tu su da drže mrtve podalje: teško kamenje položeno na grobove, sve te ograde i zidovi koji ih okružuju. Povoji, maske, hrana i probrana odjeća, spaljivanje ili strvinari, piše američki književnik Eliot Weinberger u esejističkom fragmentu The Dead iz zbirke The Ghosts of Birds (2016.). Ne bismo trebali misliti da se tu radi o odavanju počasti; imena mrtvih ne smiju se izgovarati jer će pomisliti da ih se doziva.

Na sam kraj svoje treće knjige poezije, Gotovo ništa, uvrštene u uži izbor za britansku nagradu Ted Hughes 2009. i izašle u nakladi Frakture i prijevodu Irene Žlof 2019., Chris Agee smješta pak ulomak iz posthumno objavljena esejističkog djela Campo Santo (2003.) W. G. Sebalda, naslovivši ga jednostavno „Koda“. Agee njime sažima središnju temu te zbirke, ali i one nakon nje, Blue Sandbar Moon (2018.). Protjerivanje mrtvih na rubove društva i memorije u sadašnjem se vremenu događa ne samo zbog praznovjerja nego i jer je mrtvih naprosto previše, i jer se nije „produktivno“ prisjećati. Sjećanje je privilegija i luksuz koji si metropole poput Buenos Airesa, São Paula, Mexico Cityja, Šangaja ili Bombaja ne mogu ili ne žele priuštiti:

Sjetiti se, zadržati i sačuvati, Pierre Bertraux napisao je o mutaciji ljudske vrste čak prije trideset godina, bilo je od vitalne važnosti samo onda kada je gustoća naseljenosti bila neznatna, proizvodili smo nekoliko stvari, i ničega osim prostora nije bilo u izobilju. Svaki čovjek tada je bio neophodan, čak i nakon smrti. U urbanim društvima s kraja dvadesetog stoljeća, s druge strane, gdje je svatko trenutačno zamjenjiv i zapravo suvišan od samog rođenja, moramo stalno izbacivati teret preko ograde, zaboravljati sve čega bismo se inače mogli sjećati: mladosti, djetinjstva, svoga porijekla, svojih očeva i predaka… 

Ageeove posljednje dvije knjige poezije otpor su takvoj vrsti isključivanja i zaborava, i mozaik kontinuirane tuge zbog iznenadne smrti njegove četverogodišnje kćerkice Miriam u travnju 2001. godine. Samo je pisanje ustvari bilo pokušaj prisjećanja, odnosno bilježenje tih pokušaja, s malim vremenskim potpisom ispod pjesama – nadnevkom kada su se dogodili, rekao mi je dok smo krajem siječnja sjedili na jednom od atrijskih balkona rađasthanske palače Diggi, rijetkom mjestu gdje se za vrijeme Jaipurskog književnog festivala moglo iskusiti malo tišine. Njemu je to bio prvi put u Indiji, ali na naše prostore dolazi redovito još od ratnih devedesetih: kada nije u Irskoj ili Škotskoj, vrijeme provodi u svojoj kući na Korčuli.

Kao urednik Agee potpisuje antologiju Ožiljak na kamenu: Suvremena poezija iz Bosne (1998.) i eseje Huberta Butlera, Balkanski eseji (2017.), te književni časopis Irish Pages, koji petnaestak stranica posvećuje i radovima talentiranih fotografa ili fotografkinja. Fotografija je, ustvari, njegova prva umjetnost. Shvatio ju je ozbiljno već kao šesnaestogodišnjak, ali je za njega uvijek ostala privatna zanimacija. Obitelji, prijateljima i kolegama proteklih sedamnaest godina šalje božićne čestitke sa svojim fotografijama. Neke od njih prate i ovaj tekst. 

Manje je više, a najbolje rečeno je napola rečeno, kako u odnosima tako i u poeziji.

Miriam u nasadu rajčica, kolovoz 2000. (foto: Chris Agee)

Gotovo ništa / Next to nothing Agee Chris

„Te su se pjesme na neki način same napisale – više sam bio pasivan pisar shrvan boli nego kakav inicijator“, rekao mi je Agee, koji je od kolege za njih preuzeo naziv emocionalna arhitektura. Uz pojedinačne pjesme i nekoliko sekvenci, zbirka Gotovo ništa sadrži i središnji dio naslovljen „Srcolici“ sastavljen od 59 takozvanih mikropjesama. (Knjiga Blue Sandbar Moon sazdana je isključivo od mikropjesama.) „Efekt brzine trebao je prenijeti hitnost same emocije“, dodao je Agee, koji je pjesme u Gotovo ništa uglavnom zapisao tokom mučne 2003., „lišen vjere u poetski ishod u usporedbi s apokalipsom samoga gubitka.“ To gotovo ništa u nekoliko se različitih vidova upisuje u tekst koji „funkcionira poput Matisseovih najšturijih linijskih crteža u moru praznoga prostora. Manje je više, a najbolje rečeno je napola rečeno, kako u odnosima tako i u poeziji.“

Među koricama ove knjige kovitlaju se stoga fine čestice sjećanja, vidljive na trenutke u zrakama svjetla. Prah i pepeo i polen; istovremenost razaranja i oprašivanja. Zbirka je to jedva opazljivih odsjaja, rose i tragova isparina koji se svejedno talože na grlo i pleksus razvijajući vlastite skelete tuge kroz naslute istovjetnosti gradivnoga materijala s kolektivnim traumama poput Auschwitza. Pomno strukturiran stih omogućuje da se ovo pretakanje (prividne) lakoće scena u gravitas odvija u oba smjera, dok prizorima simultanosti i skicoznim asocijacijama (koje se kreću od uspomenama bremenitih predmeta ili mjesta do zakona astrofizike i grčkog mita) pjesnik privatnom iskustvu daje kontekst i korijenje bez da ostavlja dojam intelektualizacije. Ono što bi se drugdje pretvorilo u refleks prema terapeutskom i egzaktnom, kod Ageea otvara prostor za začudnost i misterij.

„Došao sam u Bosnu 1996., u veljači, i sjećam se da smo s balkona gledali povlačenje srpske vojske; sve je bilo u plamenu. Opisao sam to u eseju Sedam dana u Sarajevu. Tada sam upoznao Vojku Smiljanić-Đikić, kasnije urednicu časopisa Sarajevske sveske, koja mi je postala dobra prijateljica. Vojkin drugi muž bio je Osman Đikić, diplomat. Osman je umro u opsadi, od srčanog udara, i ona je bila u žalovanju kada sam se ja pojavio tri mjeseca kasnije. Vojka je u Sarajevu takoreći 'držala salon', okupljala ljude“, prisjetio se Agee.

„Mnogo je intelektualaca diljem svijeta bilo zabrinuto u vezi svega što je taj rat učinio i predstavljao“, rekao mi je. „Susan Sontag je bila jedna od njih. Bernard-Henri Lévy. Savez za obranu Bosne i Hercegovine u Londonu bio je prilično istaknuta britanska aktivistička organizacija tokom rata, koja je okupljala mnoge ugledne pisce, intelektualce, parlamentarne zastupnike i političke aktiviste. Imala je velike antene i mogla primiti sve medijske prijenose iz bivše Jugoslavije (onda nije bilo Interneta: posljednji takav rat!). Iz Irske se aktivistički uključila spisateljica Nuala Ní Dhomhnaill (čiji je muž bio iz Turske, ali bosanskog porijekla), novinarka Geraldine Mitchell i ja. Uređivao sam i specijalno irsko izdanje glasila Saveza (kasnije Bosanskog instituta), koje se slalo članovima, irskim medijima i Irskom parlamentu.“

Vojka je Ageeu predložila i da uredi antologiju suvremene poezije iz Bosne, iako nije vjerovala da ću to i učiniti. Neki su od uključenih pjesnika kasnije nestali, neki se etablirali. Nije to bila samo ratna antologija, uključivala je nekoliko generacija. Uz pjesme sadrži i prozu o Balkanu jer je Agee htio ponuditi i širi povijesni kontekst: naprimjer ulomak iz eseja Huberta Butlera o dezintegraciji Austrougarske, esej Danila Kiša o nacionalizmu. Surađivali su s cijelim nizom pjesnika-prevoditelja, uključujući i Teda Hughesa. Antonela Glavinić bi pripremila doslovne prijevode, riječ po riječ, koje bi zatim slali britanskim ili irskim pjesnicima. Oni su od njih stvarali alkemiju. 

„Vojka me nagovorila i da kupim kuću na Korčuli. To je bilo 1999., u proljeće, kada smo zajedno otišli na Jadran“, rekao mi je Agee. „Rekla mi je da je našla dvije kuće za mene. Prva je bila samo hrpa kamenja u Postrani, kao kula. Neću kupiti hrpu kamenja, rekao sam joj. Druga je bila okružena dračom i jedna od najboljih odluka koje sam ikada donio. Sjećam se pletenica češnjaka koje su visjele u kuhinji, starih bačvi vina i Vojke kako viče iza mene: kupi je. Mislio sam, ovo je kao Provansa prije 60 godina, jednom sam živio ondje. Prvo ljeto na otoku nije bilo ničega, ni dućana, ni ljudi. Samo prazan restoran Adio Mare i stara komunistička putnička agencija. A sada…“

Rat protiv zaborava je partizanski rat ili improvizirani otpor, ako hoćete, protiv beskrajna juriša Smrti ili Boga (ima li razlike?) na čovječanstvo.

Kuća u Žrnovu, Korčula (foto: Chris Agee)

Žrnovo ga podsjeća i na korzikansko selo Sebaldova Campo Santa, tek malčice odmaklo od drevnoga seoskog načina života, u suživotu s duhovima. Ageeova pjesma „U Prvom selu“ ostavlja sličan dojam opisujući naviku da prijatelji i susjedi na njihovoj kapiji ljeti ostavljaju male poklone – origano, rakiju, marame itd.:

Stoga iz ove seoske šutnje
Drevne i anonimne, s vremenom uviđaš da se
Od tebe očekuje da intuitivno prepoznaš tko je to
Tko te je želio ili trebao vidjeti na kraju
Dnevne fjake…

Donosioci ostaju nepoznati usprkos nagađanju. „Vojka bi mi znala reći, to su duhovi, oni su to ostavili“, rekao je Agee. „Mrtvi su uvijek s tobom.“ Ovaj orfejski impuls osvrtanja unazad duboka je riješenost kojom odišu obje zbirke i odnosi se podjednako i na nekoliko drugih 'voljenih', na njihov poklon 'oživljene nade', rekao mi je autor. „Rat protiv zaborava je partizanski rat ili improvizirani otpor, ako hoćete, protiv beskrajna juriša Smrti ili Boga (ima li razlike?) na čovječanstvo. Kad god me pitaju je li Gotovo ništa 'terapeutska' knjiga, opovrgnem tu ideju. Na kraju, ona je o mojoj kćeri, koliko god da su tu upleteni moji osjećaji i svijest. Inače bi sjetiti se, zadržati i sačuvati bila neka vrsta narcizma (jadan ja!) – podvrsta zapadnjačkog individualizma. Nikada nisam čuo nijednog od svojih književnih prijatelja iz Bosne da kažu da su njihovi tekstovi o opsadi bili terapija – svjedočanstvo možda, ili odanost umjetnosti, ili sebi ili svojim drugovima, ili otpor…“

Mikrokozmos je, objašnjava Agee, dobro pojašnjenje makrokozmosa jer je šira slika u bilo kojoj povijesnoj točki često zakrivena sama sobom. „I to je posebno istina za pogrebne rituale, kao što su antropolozi dugo znali. Mnogo od onoga što zaključujemo o pretpovijesnim i vrlo ranim ljudima potječe izravno od uređenja i sadržaja njihovih grobova. Tako Sebald ovaj antropološki mikrokozmos primjenjuje na naš sadašnji svijet – rezultat je neka vrsta savršene globalne slike homo sapiensa u trenutku prenapučenosti i megagradova, posljedičnog umanjivanja statusa mrtvih, mutacije čovječanstva, slabljenja samoga sjećanja i pomaljanja budućnosti koju uopće ne možemo zamisliti. Svjetska populacija je 1927. prešla jednu milijardu; sada nas ima skoro osam puta toliko. To je ključna ekološka činjenica našega vremena. Kao što sam napisao u svom eseju iz 2004., The Waste-Space Crisis, brzo i neodrživo preplavljujemo svijet 'stvarima' svih vrsta: ne samo zgradama, proizvodnjom, infrastrukturom i crpljenjem sirovina iz zemlje, nego prije svega bukom slika. U knjizi Campo Santo, Sebald ističe da su do sredine dvadesetoga stoljeća lovačko-skupljačka i agrikulturna društva bila gotovo lišena slika; živjela su mnogo bliže čistom prostoru i tišini. To je i jedan od razloga zašto volim Žrnovo – gdje je svijet o kojem govori Bertraux još uvijek prilično opipljiv. Nemamo TV ni radio u kući, zovem je bunker tišine.“

Ključna činjenica našega vremena je i trenutna pandemija, koju je Agee na neki način predvidio u pjesmi A ondje (There it is) iz zbirke Blue Sanbar Moon. „Pitao sam svoje prijatelje u nedavnoj objavi na Facebooku: Jesam li prorekao? Ne, zapravo, preteško je to proreći – pjesma je više emocionalno-vizualna epifanija. Ukratko, ova pandemija će u potpunosti promijeniti svijet i dramatično povećati ulogu države nasuprot kapitalizmu, još dugo nakon nje, kao što je to učinio Drugi svjetski rat ili kuge u srednjovjekovnoj Europi, i kao što je već očigledno.“ Referirajući se na Sebalda i „Kodu“, dodao je: „Pomislite kako će sve izgledati za mjesec, dva?“

– Chris Agee čita pjesmu "There it is" –

A ondje

famozni London
mostovi rasvijetljeni
opasuju
zmijoliku Temzu
nakićeno saće
nada
i radosti i ljubavi
bijede i moći
visoravan
ovoga stoljeća
podložna
kugama i epidemijama
koje sigurno će doći


Let iz Beča
16. veljače 2013.


Chris Agee
Iz zbirke Blue Sandbar Moon (The Irish Pages Press, 2018.), prevela Lora Tomaš

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –