Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 12.11.2007.

Dalibor Šimpraga : Anastasia
Održava se
01.01.1901.

Namjeravamo li novi roman Dalibora Šimprage (1969) smjestiti u njegov, kako se to voli reći, dosadašnji opus, nećemo baš dobro proći. «Kavice Andreja Puplina» (2002), 'proza u spitfajericama', bila je jedan od najeklatantnijih primjera tzv. stvarnosne, urbane, kvartovske proze, pisane autentičnim zagrebačkim slengom, koja se usput mogla pohvaliti i iznimnom popularnošću, a romanu «Anastasia» granice toga i takvoga žanra definitivno su preuske. Spomenuto smještanje u kontekst eventualno se može izvesti na drugi, izvantekstualni(ji) način.

Prije osam godina, naime, objavljen je prvi izbor nove hrvatske proze, nosio je naslov «22 u hladu» i načinili su ga D. Šimpraga i I. Štiks. Obojica priređivača, koju godinu kasnije, kao svoju drugu proznu knjigu objavljuju kompleksne romane koji ih legitimiraju  kao autore koji ne posjeduju samo dobru volju za pisanje i poznavanje aktualnih proznih trendova kojima su pristupali kao izbornici, već i kao prozaike sklone složenijim tematskim zahvatima i stilskim postupcima. O Štiksovoj «Elijahovoj stolici» sve se već zna, Šimpragina «Anastasia» na dobrom je putu da prođe na sličan način.            

Polazište Šimpraginog romana jest traumatična hrvatska zbilja na nedavnom prelasku stoljeća; ratno ludilo polako se utišava, ono socijalno i tranzicijsko traje i dalje, ožiljci nacionalizama još su više nego svježi i doista nema puno nade za mlade zagrebačke intelektualce na pragu tridesetih koji se gube negdje po zadimljenim kafićima, u raspravama s primjesama gradiva naučenog na katedrama filozofije. Goran Kanevski pripadnik je te nekakve stare škvadre koja se polako i nezaustavljivo osipa, momak koji tavori u lošoj i zagušujućoj seksualnoj vezi s djevojkom koje se ne uspijeva riješiti, mašta kako će napisati roman, sanja neobične snove i osjeća zov svojih makedonskih korijena koji ga ne podsjećaju samo na idilične dane djetinjstva i posjeta rodbini, već i usmjeravaju prema interesu za Bizant, tako nepopularnoj temi u vrijeme u kojem mu je živjeti.

Prvi dio romana svojevrsno je skeniranje stanja glavnog aktera, njegovo pozicioniranje u obiteljski i socijalni background, s čestim ekskursima u kojima se «predstavljaju» prijatelji i poznanici, koji funkcioniraju i kao dobar uzorak jednog prepoznatljivog miljea hrvatskog društva. Goran, taj «zbunjeni, simpatični, inteligentni i suzdržani» mladić na pragu tridesetih, svojom idejom o romanu o bizantskom alkemičaru, tjeskobama i čežnjom za pravom ljubavlju ipak nije samo jedan od njih, njegova je individualnost nešto drukčije prirode. O njoj će mnogo toga biti izrečeno u drugom dijelu romana, koji funkcionira kao jungovska analiza koju nad njime i njegovim snovima provodi psihijatar, zavirujući u uzroke njegova rascjepa u psihi i razvijanja misaonog svijeta, na uštrb onog drugog.

Analiza, kao veliki ekskurs u romanu, na neki način pojašnjava dosadašnji tijek događaja, ali i uspješno potiče one koji se tek imaju dogoditi. Kad Goran, u trećem dijelu, načini zaokret iz misaonog svijeta u onaj «stvarni», dogodit će se putovanje u Makedoniju, na trenutak će se, iako obavijena tajanstvenošću, ostvariti prava ljubav s djevojkom Anastasiom, i ako ništa drugo Goran će biti spreman savladati inerciju i prepusti se «otvorenoj budućnosti» s malo više optimizma no što je iskazivao na početku.            

«Anastasia» je roman u kojem se izmjenjuju i sklapaju prilično oprečne dionice - tipične birtijaško-frajerske «stvarnosne» epizode, «meke» ljubavne scene u kojima se na trenutke mijenja i pripovjedačka vizura, psihoportreti, zaokružene priče koje ispisuje glavni akter, a sve su one, nekada slabijim a nekada vrlo snažnim intenzitetom sučeljene s povijesnom pričom o opsadi i osvajanju Carigrada, propasti Bizanta koji se tako još transparentnije podcrtava kao jedna od ravnopravnih tema romana.

Roman o bizantskom alkemičaru, carevom imenjaku Konstantinu, koji želi napisati/ispisuje Goran, može na početku djelovati začudno, baš kao i dijelovi knjige «Zvjezdani sati čovječanstva» Stefana Zweiga (točnije, onaj koji se bavi opsadom Carigrada 1453.) korišteni kao dio teksta, bez navodnika i citiranja, no vrlo je brzo jasno kako je riječ o srastanju koje nije nimalo neprirodno, dapače.

«Anastasia» Dalibora Šimprage definitivno je roman koji je nastajao dugo, nad kojim se promišljalo i u kojem je ta toliko puta (zlo)rabljena stvarnost samo podloga na kojoj izrastaju kompleksniji i originalni plodovi.             

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –