Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 07.09.2006.

Damir Miloš – "Kornatske priče"
Održava se
01.01.1901.

Iako naslovom vjerojatno sugerira još jednu od prigodnih knjiga kakve se pojavljuju u ljetno doba, petnaesta prozna knjiga Damira Miloša daleko je od toga konteksta. Pisac koji je velik dio života, kao profesionalni instruktor jedrenja, posvetio moru, napisao je još jednu knjigu u kojoj ono ima glavnu ulogu, ali posve se lišivši njegove mistifikacije ili pak bilo kakvog kiča u koji vrlo lako upadaju takvi, primjenjeni, naslovi. To je zapravo najveća prednost ove knjižice, koja funkcionira i kao zbirka zaokruženih i relativno samostalnih proznih cjelina-priča i kao roman kojeg u cjelinu povezuju pripovjedač i mjesto radnje.

Pripovjedač u prvome licu, o čijem identitetu ne saznajemo gotovo ništa, u društvu ribara doplovljava na Kornate, ali se ne vraća s njima, već se odlučuje na ostanak. «Otok i ja», posve je očito idealna pozicija za neimenovanog pripovjedača, u kojem će tajanstveni starac, prvi kojega će na otoku susresti i koji će ga negdje iz prikrajka pratiti cijelo vrijeme, prepoznati «čovjeka, ni ribara ni kmeta» o kojem govori jedna davna kornatska legenda. Pripovjedač na Kornatima boravi zimi, što cijeloj stvari daje i posve nove, nepoznatije i intrigantnije konotacije, te iskazuje Miloša kao vrsnog poznavatelja kornatskog arhipelaga, kojem more nije tek sezonska inspiracije za prozu koja ima i edukativno-turističku funkciju.

«Kornatske priče», kako to konstatira i autor popratne propagandne bilješke uz knjigu, doista nikako ne mogu pomoći putniku-namjerniku, turistu ili moreplovcu, ali posve funkcioniraju kao literarni tekst u kojem je ispisana cijela jedna fenomenologija mora, istina subjektivna, ali baš zato i duboko proživljena i promišljena. More je za Miloša «obična slana voda», dok je sve ostalo posljedica čovjekove mašte ili straha i to je posve sigurno konstatacija koja će mnoge zbuniti. No, to je tek početak od kojeg se kreće u veliku kornatsku avanturu u kojoj se između samog mora, otočkog kopna s pripadajućom florom, faunom i malobrojnim stanovništvom, te samoga pripovjedača isprepliće duboka mreža međusobnih, često nedokučivih i pomalo tajanstvenih odnosa.

«Kornatske priče», svaka za sebe, donose po jedan detalj otočkog mozaika koji se bazira na elementima mita i legende, folklora, prirodnih osobitosti, spoju prošlosti i sadašnjosti, stvarajući jedan zatvoren i specifičan svijet koji gotovo da funkcionira kao svojevrnsna paralelna zbilja. U Miloševim se kornatskim fragmentima, koji završavaju smrću starca s kojim je pripovjedač uspostavio specifičan odnos-ne odnos, čitaju kratki zapisi o snijegu na otoku, slanim leptirima, skrovitim otočkim lokacijama, pilotima iz 2. svjetskog rata koji traže svoje davno izgubljene stvari, legendama koje intrigiraju svojom tajnovitošću (poput one kako pustinjak čuva govno djevice u tajanstvenoj pećini) i dr. Kornati - koji su, kako se to može pročitati na jednom mjestu, nastali nemarom Boga koji je bacio preostalo kamenje preko ramena, ali je kamenje odveć uredno složeno da bi to baš bio potpuni nemar – ovom prozom dobivaju posve novu dimenziju, daleko od poznatih činjenica i predodžbi koje o njima imamo, čak i ako se baziraju na vlastitom iskustvu.

Kornati postaju gotovo mitski prostor, u kojem su mnoge pojave negdje na tankoj granici prema fantastici, postaju prostor samootkrivanja i propitivanja vlastite usamljenosti zbog koje se često upravo na njih i dolazi. Kako će to negdje pri kraju otkriti pripovjedač, njihova je božica Hestija jer na Kornatima žive dobrovoljni izgnanici iz uobičajenog svijeta, a to je jedna od tajni koju će mu priopćiti spomenuti starac. Fascinantno je kako Miloš, uz mnoštvo poetičnih dijelova, pa i onih u kojima je između čovjeka i mora uspostavljena erotska dimenzija, razotkriva ne samo mnogobrojne detalje kornatske «prirode i društva», već i posve demistificira neka opća mjesta koja se obično, u svakodnevnom životu ali i literaturi, vezuju uz more, od pojava kojima daje posve nova značenja (kao što su plima ili morske nemani), do toga kako je svaki govor o moru u svojoj biti govor o samome sebi. Izraziti doživljaj mora, što je jedna od pripovjedačevih nakana, u ovom je slučaju rezultat promišljanja njegove fenomenologije, u kojoj je more shvaćeno kao svijet za sebe, dalek svakoj ljudskoj objašnjivosti, kojeg se može zavoljeti samo ako ga se pusti da bude ono što jest, samo po sebi.

Tražimo li ovoj Miloševoj prozi «kontekst» (koji je itekako uspostavljen unutar opusa samoga autora!) treba se prisjetiti kako je prošle godine svojim «Vodičem po otoku» iznenadio Višanin Senko Karuza, pružajući čitatelju fenomenologiju jednog otočkog mikrouniverzuma. No, Karuza se više bavio onim «vanjskim», pa i sociološkim dimenzijama života na otoku, dok je kod Miloša stvar u onome «unutarnjem», nevidljivom i snovitom, u kojem samo znalci pronalaze nekakvu logiku povezivanja. No, istina je kako su nakon tih različitih naslova već dva otoka (ili otočja) vrlo originalno i kvalitetno, kako bi to rekao Miloš, «pošumljena pričama».

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –