Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 03.03.2014.

Damir Šodan : Café Apolilinaire
Održava se
01.01.1901.

U iskušenju da se, pišući o sebi, začahuri u treće lice, Günter Grass je konfesionalne slojeve usporedio s radnjom ljuštenja luka. Rad oslobađa memoriju, bila je možebitna sinteza ne-baš-krijeposnog života Nobelovca. Pišući o iskušenjima koliko napisati o sebi, a pritom ostati pri sebi, Damir Šodan odlučio je konzumirati putni zen. Njegovu svrhovitost shvaća kao stegu, svrha koje je i svesti "čovjeka na njegovu što podnošljiviju mjeru, kako sâm sebi ne bi bio spoznajna kočnica".

Ova je knjiga pokazna karta Šodanovog kozmopolitizma, njegovog nomadizma i dokument kako prolazi tijelo paralelama i meridijanima zemlje kao ishodišta iskustva. Putni Antej tako, u dalekom Kyotu, nastoji "odoljeti pozivu na jaku riječ (i to) primjenom slabog mišljenja, ako već ne i kakvom radnom terapijom". Predlaže repeticiju usitnjenih uzaludnosti. U ispovjednom tonu dopisince naglašava da ga "uz dužno poštovanje prema zvjezdanom zovu lirike" daleko više privlači "zemaljski pristup vječnosti". Toliko o motivima približavanja daljina. Budući da je sve ionako možda jedan "čempres u dvorištu", približimo se razdaljinama uzajamnosti nama bližih koncepata kultura.

Pišući o Nicolasu Chamfortu, osamnaestostoljetnom francuskom astrofizičaru i piscu, Šodan progovara o njegovoj tragediji - udesu kojega je sam sebi uzrokovao njegov dugi jezik koji se kosio s jezično-političkom praksom Marata i Robespierrea te je naš tragik kuburom polupromašio vlastito lice i kao abortirana buržoasko-revolucionarna varijanta Doriana Graya vegetirao godinu dana da bi tek tada, "umro kao slobodan čovjek". Totalitarizmu Marata i Robespierrea usprkos, Chamfort je sam povukao okidač osobne tragičke krivnje. Aktivno se suprotstavio autoritetu. Zanimljivo je da odmah do te pjesme Šodan (su)postavlja pjesmu posvećenu Charlesu Simicu (Goranovo stoljeće) koja počinje konstatacijom "u početku bijaše jama" i govori o toliko puta na ovim stranicama naglašenoj egzistencijalnoj gramatici prostora, tom njegovom geniju koji zamrznut u trajnom prezentu naša zasada neosakaćena lica, ciljano usmjerava u futur prošli.

Ovdje, za razliku od Francuske, da bi čovjek postao tragičnim junakom ne treba učiniti ništa: treba se samo roditi. To je davno pojasnio Danilo Kiš u noveli "Krmača koja proždire vlastiti okot". Na putu oko svijeta na 111 strana, Šodan sučeljava individualnu popudbinu genija mjesta koje ga je katapultiralo na ne jedan od Zapada i pokoji putni Istok i uporno i uvjerljivo plete mrežu uzajamnosti individualnog i kolektivnog tragičnog. Galženjaci s iskustvom Francuske buržoaske revolucije, sekularne dakle i neplemenske države, ipak moraju osobnim činom sebi iskopati jamu.

Mi, koje je to iskustvo zaobišlo, ta naša kriptobalkanska obitelj malih naroda (Kundera), u jamu će, bez obzira kako pažljivo koračala, kad-tad upasti. Šodan je graničar svjetova, ishodišta i cilja... koje, barem mi se tako čini, katkad i automatizmom iskustva, onim ne-oguljenim u kapuli podsvjesnog, uporno uspoređuje na njegovim putovanjima na kojima, parafraziram ga, granice njegova jezika nisu granice njegova svijeta već tijela mu koje svjetovima prolazi. Katkad to čini i rubno nezgrapno polupotrebno eksplicirajući mjesta (od kojih su neka opća) imena, objašnjavajući poprilično poznate emelente filozofije, povijesti, trač-historije, zemljopisa... neka, možda se to još uvijek zove intertekstualnost.

Zadnje vrijeme ne rabim retrovizor. I Corcovado mi je nekako u magli. A i bojim se da ne bih zatekao Krista Iskupitelja u zaleđu.

 
Damir Šodan: "Café Apolilinaire"

V.B.Z., 2013.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –