Danijel Dragojević : Negdje

Održava se
01.01.1901.

Poezija je ozbiljna stvar. Poezija ozbiljno velikih pjesnika još je ozbiljnija. Danijel Dragojević ozbiljno je velik pjesnik. Neozbiljno bi bilo olako prići bilo kojoj od njegovih knjiga. Tako i ovoj. A kako se skučiti u prostor i u njemu kao kritičar skućiti kad je pred tobom poezija kojoj nisi dorastao. Svaka je Dragojevićeva knjiga dragulj. Dok je njezin autor sebe sklonio u osamu neprobojniju od onih J. D. Sallingera, D. DeLilla i T. Pynchona, njegove knjige pomiruju nepomirljivo. I publiku i kritiku i pjesnike i hobiste poezije... katkad mislim da se i rijedak nepismen netko na mjestu-otoku gdje s Danom Dragojevićem dijeli korijene, ponosi prostorom uzajamnosti.

Bez obzira bio prisutan (otok, Zagreb, Dubrovnik...) ili pokazno odsutan (Negdje) prostor teksta i riječi nema čvrste granice: kada se nastani u nutrini pjesnikova glasa negdje je šetač, negdje je (i) nigdje i svugdje, a kada se javlja kao toponim, lokalitet, jedinica spacijalnosti, tada su to škoji i gradovi ukotvljeni u riječi i riječima oslobođeni. Prostor je i prostor žudnje tako da u ovoj knjizi možete naći opise mjesta na kojima njihov zapisničar katkad još nije bio, a uglavnom ne kani ni ići. Sve je svoje Dragojević o riječi oslonio. Sve što jest u riječima je i time u jeziku.

Osim što je samostvarajući sustav, jezik je ne jednom ovdje negdje i samogovoreće biće: bez obzira radi li se o monološkoj ili dijaloškoj situaciji, u pjesmi ne na jednom mjestu čitatelju se učini da jeziku nije nužno potreban govornik da nam se riječima obrati. Osim u jeziku, sve što jeste ovdje je u mjestu, bez obzira bilo na (svom) mjestu ili u prolazu. Na svom mjestu je mjesto u kojem se pjesnik pita: "hoće li tamo biti prostora/kao što ga je ovdje bilo/kao što ga nije bilo?..." pa preko sunca, zelenog i ptica, dolazi do mjesta za koje bi želio znati hoće li i "tamo biti stvari/kao što ih je ovdje bilo,/kao što ih nije bilo?"

A u prolazu je recimo rijeka koja dok ti ju "gledaš, ona teče" pa i dok ju "ti ne gledaš, ona teče"... teče tako i kad odeš i kad se vratiš i kad te ima i kad te nema, tako jezikom i riječima kao kapljicama neuhvatljive cjeline (njezina) svijeta poetizira staro filozofsko pitanje o bivanju kao nečem što je u hijerarhiji bića samim time što jeste, vrednije i stvarnije od nebivanja, od odsutnosti, od nebića... svega što nije. Dragojević implicitno zazivlje Heraklita koji bi potpisao trajni tok rijeke koja nikad nije ista, ali ni Zenon mu nije stran u zamrzavanju elementarnih čestica svijeta u procesu poetske dehijerarhizacije.

Na jednak način pjeva o 'običnom' (pod, strop, ulica, sjena...) ali i o sublimnom, tajnom, nedohvatnom kao što je to smrt. Ona se definitivno nazire negdje u motivima Negdjea, ali je jasno da ju pjesnik od sebe gura nezainteresiran za njezinu slobodu, širinu njezinih polja i beskon njezina svjetla. Čitamo to u "Ulici" koja će »kad prođe svoje lijevo i desno završiti u poljima«. Iako ju uvažava, pjesnik teško da joj zavidi, a još ju manje ima nakanu slijediti: "Ne bih te pratio, kažem joj, neću s tobom do kraja. Ostat ću na ovom raskršću, usred grada, među ulicama koje se zapletene uspinju, padaju, trče..." I neka ga usred grada i gradova, otoka i mjesta koja ionako sam zazivlje i oživljuje njihovu nemjesnost tako znakovljem riječi oživljavajući sve postojeće.

Dok putuje kroz prostor knjige svijeta koju svakom knjigom bilježi, Dragojević se spretno i uvjerljivo igra elemetima repeticije: prepoznajući poznato u nepoznatom, označavajući nepoznato poznatim, osvrćući se na značaj poznatih mjesta i prostora jasno dajući do znanja da, iako je možda u tom svijetu sve u jeziku, njegov svijet ni po čemu nije sve što je slučaj... označavajući (pre)poznato on sve što oko njega jeste ne jednom i poznačuje tako ukazujući na elementarnu, fundamentalnu, na drugo nesvodivu snagu, važnost i bit poezije koja je, rekli smo, ozbiljna stvar.

 
Danijel Dragojević: "Negdje"

Fraktura, 2013.

( Tekst je prethodno objavljen u Novom listu )