Danijela Bačić-Karković : Rijeka u priči

Održava se
01.01.1901.

U jednome tekstu Peter Sloterdijk je napisao kako se na putovanjima ne otkrivaju drugi gradovi već njihove atmosfere. Knjiga "Rijeka u priči" zbirka je zapisa atmosfere jednoga prostora uz more i uz rijeku napisanih u različitim vremenima, s različitim pogledima na svjetla grada. Čitanje ovih tekstova stoga omogućava i vizualno osvajanje Rijeke, uočavanje dinamike njezinih prostora. U tom odnosu stvara se jednostavna poetičnost ove čitanke očišćene od nametljivosti i posvećene otkrivanju stvari koje se događaju na ulici, u stanovima, uz prozor nebodera. Međusobna igra u koju ulaze ove različite priče oko grada kao da je u stalnoj potrazi i očekivanju važnih događaja, velikih uzbuđenja i snažnih osjećaja.

Autorica je upravo tu njihovu urbanu zaigranost zaustavila ovom knjigom koja svojom prisutnošću u recentnom književnom prostoru duboko određuju ideju grada kao prostora mišljenja i svakodnevnog razgovaranja. Bavi se ona na taj način i kulturalnim sagledavanjem tematike književnoga poimanja urbaniteta.

Grad kao produkcijsko središte književnosti inicirao je Danijelu Bačić-Karković da u riječkoj čitanci sažme vrijeme i prostor kako bi se pokazali tradicijom baštinjeni odnosi kontinuiteta, ali i transformacije književnog diskursa. Kroz pet poglavlja (Uvod; Grad - zrcalo vremena, prostora, ljudi, stvari, zbivanja i sanja; Hrestomatija, Sažetak na engleskom, njemačkom, talijanskom, madžarskom, Izbori i literature, Abecedno kazalo) podastire se čitateljima književnopovijesni i književnoznanstveni autoričin pogled .

Kronološkim slijedom posloženi tekstovi nakon uvodnih znanstvenih ogleda kolažiraju nacrtnu povijesnu poetiku pripovjednih tekstova u relativnome kontinuumu od Frane Kurelca i teksta "Fluminensia ili koječega na Reci izgovorena, prevedena i nasnovana"  do najrecentnijih književno-publicističkih tekstova koje potpisuju N. Fabrio,  M. Urem, B. Perić, G. Dević, G. Scotti.  Poglavlje "Grad u zrcalu" kroz tri veće cijeline (Metodološki aporemi; Grad - okvir za priču; Tematski krugovi - pripovjedni arhipelazi) upućuje na način odnosno mehaniku pisanja s obzirom na upotrebu i navođenje prostora kojim su pojedini pisci određeni te čiji tekstovi mogu oblikovati specifičan i prepoznatljiv žanrovski sustav. Tom prigodom autorica uspostavlja kanon po kojemu se može prepoznavati tipologija urbanoga pisma.

Gotovo stopedeset različitih pisaca okupljeno je u drugome poglavlju naslovljenom "Hrestomatija", a fragmenti iz njihove proze, poezije i esejistike pisani na hrvatskom, talijanskom, madžarskom, njemačkom jeziku (neki i na esperantu) predstavljaju oblik zrcalne historizacije pojedinačnog odnosa prema gradu i ideologiji. Pamćenje zaustavljeno na taj način  prilog je množini različitih iskustava ovoga grada koje je često puta uvjetovano povijesnim mijenama.

Ovako posložena poetika predstavljanja grada panoramska je šetnja prostorom koja se tijekom čitanja preobražava u potrebu za osvajanjem grada, pronalaženjem njegovog, ali i vlastitog identiteta. Pretvara se ona u akt privatizacije i udomaćivanja. "Rijeka u priči" nije samo estetički već i etički credo ukoliko ga se čita kao potraga za izlaskom iz kolektivne amnezije, iz duhovne praznine koja "ubija" grad. Suvremena svijest o prostoru i prostornosti pripada postmodernističkoj perspektivi. Koncept prostora promišljen je interdisciplinarno.

Hrestomatijom književnih tekstova o gradu na Rječini Danijela Bačić-Karkovića čita grad, ona ga misli, ona kroz njega Riječkoj građanskoj kulturi otvara različite dimenzije prostornosti: društvenu, povijesnu, metafizičku, antroplogijsku, vremensku, duhovnu. Predstavljeni tekstovi i razmišljanja autorice potvrđuju kako su značenje i identitet prostora međusobno ovisni i utemeljeni na potrebi da se egzistenciji podari smisao. Jer gradovi pričaju, otkrivaju se ili skrivaju onoliko koliko i na koji način im je Netko voljan prići.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )