Darko Desnica : Pieta
Thomas Bernhard je napisao kako je danas besmisleno promatrati prirodu; trebamo promatrati umijeća. A većina i dalje, stupidno, promatra prirodu. Ona ne postoji, piše Bernhard, to je sve već obrađeno i tamo tražiti uzorak potpuno artificijenom čovjeku - a takav je danas svaki egzemplar - uopće više nije moguće.
Darko Desnica (1963-2003) se pojavio baš u vrijeme kada su domaći pisci ponovno krenuli na izlet, kada su se vratili mimesisu kao jedinom mjerodavnom artističkom pristupu svijetu kreacije. Iako, 'Antikvarijat' naizgled ni nije ništa drugo nego jedan dobro naštiman objektiv koji s istoga mjesta radi vrlo vjerne usnimke zbiljskih događaja, samo što su oni toliko precizni, eruditivni i nadahnjujući da o presliku ne može biti govora, radi se o rijetko visokom stupnju cizelacije, možda dotad (i dosad, uostalom) neviđenom u domaćoj literaturi, svoj u otetim nabrajanjima i fulanim slikama - sve su to Nikoletine Bursaći, mitraljesci koji ne štede metaka jer su, uglavnom, i onako lažni, kao i mete.
Zato je Desnica snajperista kojemu je dosta jedan hitac, jedna slika, ili, kao u 'Antikvarijatu', jedna jedina knjiga, pa da preko nje prenese doživljaj literature uopće, strasti prema knjizi posebno, kao i začudno svjedočanstvo erudicije čija je unikatna sposobnost da u dvije-tri napomene o knjizi demonstrira ne samo drugu stranu nekog djela, nešto što u prvi mah nije uočljivo, njegov aluzivni naboj, nego i borhesovsko poznavanje literature kao jedinog skloništa za sanjalački duh.
"Pieta" je naslov sabranih djela Darka Desnice, a uključuje za njegova života objavljene zbirke priča "Antikvarijat" (2000) i "Odraz u bijelom" (2002) te dosad neobjavljenu zbirku priča "Pieta", kao i seriju tekstova objavljivanih u časopisu Homo volans. Njegov je svijet teško opisati jer se nalazi na samoj granici izrecivoga - tamo je Desnica, pored bezimenog, smjestio svoju aparaturu i krenuo u katalogiziranje krhotina koje su nekako uspjele preživjeti ništavilo.
"Antikvarijat" se događa u bivšem antikvarijatu Moderna vremena, kojega više nema, gdje je Desnica radio kao prodavač. Minijature od kojih je sastavljena ova zbirka vrlo kratkih priča (dužine negdje kartice, ponekad i kraće) pravi su literarni biseri gotovo savršene uporabljivosti: šturo štivo, kao sinopsis, koje se odjednom u vama, poput sjemena koje se raspupalo, počne pretvarati u čitalačko stablo, kao ono iz Kišova "Časa anatomije", gdje se knjiga grana u drugu, odnosno druge knjige, gdje čitanje samo sebe oplođuje. Posve suzdržan, Desnica s tek nekoliko riječi uspijeva stvoriti upečatljivu atmosferu koja nema veze s atmosferom psihološko-klimatsko-interijerskog tipa nego je prije nadovezana na logiku i njena protuslovlja, na selidbu života u pisanu riječ, na, ma koliko to patetično zvučalo, vezu između sudbine i filozofije, karaktera i življenja.
A taj u ovoj knjizi prikazan život bio je posvećen istraživanju svih (ne)preciznosti znanja: on je uspio dubinske čitalačke fascinacije pretočiti u savršene verbalne figuracije, to je pisanje koje je na samom rubu svog medija, kao što je Desnica pisac koji bi vas bio u stanju zatući s tek nekoliko rečenica, a kada je u tip top formi, dostajalo bi mu nekoliko riječi, kao u drugoj zbirci priča, "Odraz u bijelom". Ako riječ može fotografirati, onda ovi odrazi, ove kretnje u bijelom po bijelom, najbolje dočaravaju ekstremnu ekonomiju ovog spisatelja: samo posve mirni moći će primijetiti začudna i obična dešavanja ove knjige.
Međutim, kod njega se ne radi o pukoj opsjednutosti objektima, nego je to pisac koji je asketski posvećen glađenju stila, nastojanju da tišinu prevede u riječi na najelegantniji način. Neobjavljene priče Desničin su iskorak prema nešto više prostora, kao da je s minijatura prešao raditi na platnu standardne veličine i sad kuša svoju minucioznost na više kvadratnih centimetara. U tim je pričama indiskretnije naznačen svijet koji opisuje, tu su i krhke konstrukcije fabula, lagani orisi grada u kojemu se sve događa - no i ovdje je Desnica postrani afektivnog gomilanja, njega prije svega kao da pokreće želja da vidi koliko se daleko u pisanju može stići samom strukturom, podbočenom s najmanjom mogućom količinom spisateljskih gesta.
Ovdje imate samo grad i njegova umijeća, priroda je za Desnicu anorganski agregat i ništa više, važan je prostor osvojen asfaltom na kojemu se pišu knjige. Eseji iz "Homo volansa" pokazuju istu superiornost, samo ovdje na grafički vidljivijem intelektualnom polju, a njegove sinteze teorije evolucije s kibernetikom obiluju nadahnjujućim mislima. Sofisticirane tehno-kontroverze u njegovim tekstovima 'prije predstavljaju ironični komentar, negoli prikladnu zamjenu za čudo koje se nije dogodilo.'
Inovativan i radoznalošću obilježen pisac s jednakom uvjerljivošću obrazlaže zašto krokodilu čeljust može od otvaranja spriječiti dijete, kao i kako su o teoriji svega sanjali i sanjaju filozofi i znanstvenici. Daleko je to od danas popularnog kritičara medija, osobe koja, kao čimpanza, napravi salto unazad kad vidi televizor. Desnica je bio pisac svojih i budućih vremena, netko tko je živio sada i ovdje, a više od površnog ograđivanja od masmedijske kulture čini se da ga je pokretalo udubljivanje u načine funkcioniranja zbilje koja ga okružuje.
Višestruko fascinantna knjiga koja bi vas mogla nadahnuti da se i sami upustite u putovanje, dugo putovanje na kraj noći.
Darko Desnica: "Pieta"
Aora naklada - Petikat, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )