Darko Lukić : Bijeg od budućnosti
Darko Lukić dramatičar, teatrolog i prozaik, u svakom slučaju poznatiji je svojim radom vezanim uz kazalište, iako njegova bibliografija bilježi i tri prozna naslova. Zbirka priča i roman objavljeni su još u sarajevskoj dionici njegova života, dok smo se romana "Uzaludnosti", o sudbini i ljubavima četiri intelektualca, nedavno mogli podsjetiti povodom simpatične nagrade "Dekada" magazina "Op.a." koja je pretresla književnu sezonu 1996. i s distancom od jednog desetljeća odabrala najbolji naslov. Lukićeve "Uzaludnosti" ušle su u finale i izgubile od Ferićevog prvijenca "Mišolovka Walta Disneya".
Novi Lukićev roman "Bijeg od budućnosti", koji funkcionira kao neka vrsta društvene kronike, puno je čitkiji i pitkiji (dobro, i komercijalniji) od prethodnog, gotovo da bismo ga mogli zamisliti kao scenaristički predložak za neku od domaćih serija za široku upotrebu. U romanu se, naime, predstavljaju sudbine osam likova, čiji se životi, problemi, neuroze i frustracije izmjenjuju u zasebnim poglavljima, iako likovima nije dato da sami preuzimaju pripovjedačke palice, već to umjesto njih čini pripovjedač u 3. licu. A taj pripovjedač, na trenutke duhovit i na trenutke ciničan, sklon direktnim obraćanjima čitatelju i inim metafikcionalnim doskočicama, zna puno više od njih samih, pa povremeno može i manipulirati fabulom.
Svi oni pripadaju nekakvom višem sloju hrvatskoga društva - odvjetnika, glumaca, liječnika, umjetnika i poslovnjaka - i iako ih povezuju rodbinski, poslovni i prijateljski odnosi, okvir koji fabulu drži na okupu jest njihovo zajedničko pojavljivanje na jednom od centralnih «eventa» godine, otvorenju hotela Metropolitan koje se ima upriličiti za doček nove godine. Istina, povezani su i likom zajedničke vidovnjakinje koju su pohodili, jer su svi odreda negdje na rubovima živčanog sloma ili preko njih, no za uvođenje lika Rabie al Sallam ionako ne vidim pravog i utemeljenog razloga.
Uglavnom, u romanu se u relativno pravilnim intervalima izmjenjuju dionice u kojima se upoznajemo s ljubavnim, profesionalnim, ljubavnim i seksualnim problemima likova, a negdje u pozadini je i sakriven fabularni rukavac o nestalom ocu jedne junakinje, naznaka nekakve napete akcijske igre koja «nije u ovom romanu», ali mu zato poprilično smeta.
Slika suvremenog hrvatskog društvo, u ovom slučaju svedenog na ono koje čeka red svoj red za naslovnice, ispresjecana je na pojedinačne epizode s likovima kao nositeljima i poentirana holivudskim happy endom. Svjestan kako je to nedovoljno za ozbiljnu analizu i kritiku društva, pripovjedač roman garnira intervencijama koje imaju nakanu biti ironične. To se vidi, ali baš previše i ne osjeća. Kao što rekoh, bez puno intervencija - scenaristički predložak za prilično epizoda.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )