Daša Drndić : April u Berlinu
Njemački umjetnik Gunter Demnig od 1997. godine ispred kuća u kojima su živjele žrtve nacizma postavlja kamene ploče, "kamene spoticanja" o koje se doslovno možete spotaknuti na pločniku. Osim u Njemačkoj, ploče s imenima žrtava postavljene su i u drugim europskim zemljama, a umjetnik je do sada doživio brojne reakcije - od nagrada do prijetnji smrću.
Demnigovi kameni spoticanja našli su se na naslovnoj stranici novog romana Daše Drndić, vrlo znakovito, jer njezina proza također je jedan od oblika spoticanja o povijest, svojevrsna prepreka koja čitatelja želi upozoriti da zastane i razmisli. Ni u "Aprilu u Berlinu", nastalom "na poticaj" jednomjesečne književne stipendije na kojoj je boravila u tome gradu, autorica ne štedi svoje čitatelje i ne pruža eskapističku ugodu, niti se prilagođava ukusima tržišta i kritičara (iako, ovaj put s njima polemizira!), već vrlo sustavno i beskompromisno ispisuje svoju žanrovski teško odredivu prozu, kao upozorenje, podsjetnik i rezultat osobno proživljenih događaja.
Možda najintimniji od dosadašnjih, ovoga puta pisan u 1. licu jednine s mnoštvom autobiografskih dijelova, ovaj je (široko shvaćeno, ali ipak) roman autobiografska priča koja se raslojava na priče drugih slijedom asocijativnih nizova kojima se između pripovjedačice i tih drugih isprepleće gusta i znalački načinjena mreža ljudi, gradova, sudbina i književnih tekstova.
Smještena u berlinskoj četvrti Wannsee, nekada nacističkom kvartu u kojem je donešeno i "Konačno rješenje o židovskom pitanju", u društvu pisaca i prevoditelja iz raznih zemalja, načeta bolešću i sviješću o starenju, pripovjedačica započinje priču koja bi mogla biti dnevnik, putopis ili roman, a na kraju je "nešto između" - kaleidoskop ljudi i gradova (osim Berlina, tu su Beč, Beograd, Rovinj...) iz sadašnjosti i prošlosti, s crvenom niti autoričinih opsesivnih motiva i tema; 2. svjetskog rata, stradanja Židova i nacističkih zločina.
Kritična prema suvremenosti svoje sadašnje domovine, ali i prevladavajućim književnim trendovima i 'receptima' i naoružana uporištima u svojim književnim istomišljenicima (Gombrowicz, Bernhard, Kiš...) i prijateljima, Daša Drndić ispisuje još jednu tmurnu prozu o "raspamećenoj povijesti" i tuđim životima koji se upisuju u njezinu vlastitu autobiografiju. Iako u prvom redu funkcionira kao zapis o emigrantima, ljudima koji kao i ona nemaju "svoj grad" i posjeduju snažnu stigmu nepripadanja i izglobljenosti, "April u Berlinu" po prvi puta funkcionira i kao dijalog s vlastitim ranijim knjigama, književnim likovima koji su u međuvremenu postali provjerljivi u stvarnosti, kao i vrlo intiman zapis o vlastitoj obitelji i prošlosti.
Konstantno plešući na rubovima fikcije i fakata i ulazeći u posve esejističke i posve dokumentarističke pasaže, Daša Drndić piše kako bi "prodrmala usnula sjećanja" na događaje koje bilježi povijest, ali i one koji pripadaju njezinom intimnom svijetu.
Pronašavši uspio balans između privatnog i javnog "Aprilom u Berlinu" Daša Drndić nastavlja odavno započeto, ali i otvara novu stranicu svoga opusa koji definitivno traži čitatelja koji nije ravnodušan, niti traži jednokratnu razbibrigu. Nadam se da takvih ipak još uvijek ima.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )