David Bohm : O dijalogu
David Bohm je fizičar koji je vjerovao da je cjelina više nego sam puki zbroj pojedinačnih dijelova. U svojoj najpoznatijoj knjizi "Cjelovitost i implicitni red" (Kruzak, 2008, Hrvatski Leskovac) pisao je o materiji kao ispoljavanju Implicitnog Poretka, gdje se energije razvojem transformiraju u Eksplicitni Poredak. U pozadini svega bespredmetni je i bezvremeni temelj, ili, kako je govorio Lao Tse, Tao.
Spustimo li se u ovaj bezdan koji se "otvara" iza vidljivih činjenica stići ćemo do dimenzije u kojoj, što'no reče Heraklit, sve jest jedno. Spominjanje Lao Tsea i Heraklita u svezi Davida Bohma više je od pukog fraziranja na posljednjih desetljeća revitaliziranu temu identičnosti korijena svih vidljivih i nevidljivih manifestacija koje pokrivamo terminom života. Dobar dio godina Bohm je proveo dijalogizirajući s poznatim indijskim anti-guruom Jidduom Krishnamurtijem. Jiddu Krishnamurti i njegovo učenje vjerojatno su ugrađene u temelje Bohmovih raznim povodima nastalih tekstova objedinjenih pod naslovom "O dijalogu".
Krishnamurti je izvršio znatan utjecaj na podosta poznatih pisaca i umjetnika, od Henrya Millera, Aldousa Huxleya, Vana Morrisona (koji je pod njegovim utjecajem snimio album "No Guru, No Method, No Teacher"), a David Bohm je čak objavio i nekoliko opsežnih svezaka njihovih konverzacija koji pojedinačno obasežu i po sedamsto-osamsto stranica, te je još i objavio na dvd-u svoje usnimljene razgovore s ovim zanimljivim čovjekom.
Krishnamurti je bio klasa za sebe, kao klinca pokupili su ga teozofi i krenuli od njega raditi novoga svjetskog mesiju. No mladi je Indijac otklonio od sebe ovu, osobito u financijskom smislu, vrlo poticajnu i zanimljivu ponudu te krenuo svijetom naučavajući do konca života za svoj račun. Tako je, primjerice, tridesetih godina prošloga stoljeća došetao i do Zagreba gdje je održao predavanje. Njegov "svjetonazor", ako o nečemu takvom može biti govora kada se radi o naglašeno nekonvencionalnoj figuri poput Krishnamurtija, mogao bi se svesti na spomenuti naslov albuma irskoga barda Vana Morrisona: da bi se čovjek oslobodio, on prethodno mora otresti sa sebe sve tehnike, sve ustaljene puteve, sve unaprijed smišljene obrasce i makete. Tada postoji mogućnost da čovjek po prvi puta vidi ovaj dobri stari svijet.
Postojanje učitelja otjelotvorenoga u nekom fizički nazočnome čovjeku smatrao je zavaravanjem, i jednom pitao svoje učenike (među koje se ubrajao i David Bohme): Kada se ujutro probudiš, ideš li u trgovinu kupiti kruh i mlijeko, ili se klanjaš susjedu koji je ustao prije tebe i već bio u trgovini?
David Bohm se u svojim razmatranjima osobito naslanja na Krishnamurtijevo prevladavanje odnosa subjekt-objekt, odnosno promatrača i promatranoga: promatrač prateći proces promatranja bez unošenja ikakvih interpretacija nakon izvjesnoga vremena postaje promatrano. Promatrač, kako navodi Bohm, unatoč prividnoj ograničenosti objekta promatranja, može uočiti vertikalu sve suptilnijih razina na kojima je moguće uočiti implicitni red, koji, kako tvrdi Bohm, stoji u pozadini svega.
Nešto slično ovom neprestanom promatranju naučavao je Buddha, i kod njega se ta tehnika bez tehnike zove vipassana; Buddha je, navodno, tražio od učenika da unutrašnjim pogledom motre na sve što čine, od disanja, hodanja, načina na koji jedu - Kierkeegrad bi vjerojatno ovu "metodu" označio kao beskonačno špijuniranje sama sebe, što je smatrao ključnom djelatnošću modernoga čovjeka. No ovdje se radi o nečemu što izmiče zapadnjački konfiguriranome mentalnome sklopu, i bliskije je sveobuhvatnom pogledu, više kao sinteza nego kao analiza.
Bohma je zanimalo disanje cjeline a ne štektanje pojedinačnih dijelova, pa kada piše o naravi kolektivne misli, kada analizira način na koji misao egzistira, on odmah ističe njeno osnovno svojstvo, koje ističe kao temeljno: fragmentacija svega u svašta. "Dijelovi su dijelovi cjeline, a komadići su samo slučajne, nasilno odvojene krhotine". Bohm zaključuje kako je "jedno svojstvo misli krenulo krivim smjerom". I onda sa svojim istraživanjem kreće u zanimljivom pravcu: ljudi vođeni inercijom obično govore da je znanje dobro, a neznanje loše.
Međutim, neznano kada, misao je krenula stranputicom, i od nje je počela prijetiti određena opasnost koje ljudi isprva nisu bili svjesni. Ona je aktivnijim svojim dijelom "prešla" u tehniku, svi odlično znamo u kakvom svijetu živimo. I od tehnike danas čovjeku prijeti smrtonosna opasnost. Ako se nastavimo kretati u ovom smjeru, bez ikakvih promjena (bez temeljne revolucije, rekao bi Krishnamurti, Bohmov "učitelj koji to odbija biti"), tada je možda u pitanju opstanak rase. Mi ne možemo jednostavno izbaciti "loše" misli. To je, piše Bohm, kao da pročišćavamo vodu na našem komadu vodotijeka, a voda je trovana na izvoru. Misleći da je čistimo mi je možda još više prljamo.
Bohm misao ne tretira kao apstrakciju nego kao vrlo stvaran događaj, s vrlo stvarnim reperkusijama. Misli su izvor, događaji su tek, da ostanemo kod iste slike, sekvenca rijeke koja upravo sada protječe ispred našega nosa. Drugi vrlo ozbiljan problem tiče se infektivne prirode znanja: znanje se samostalno kreće, prelazi s osobe na osobu, poput svojevrsne zaraze. I sve što čini znanje čini, da tako kažemo, ne znajući zapravo što čini. Korpusi znanja kreću se po šablonu unaprijed zacrtanih smjerova, bez sposobnosti da unaprijed vide sve posljedice svoga razvoja.
Slično je i kada ljudi sjednu razgovarati. Sretnu se dva kompleksa predrasuda - znanje koje sebe ne ispituje u onom promatrač/promatrano ključu lako sedimentira u kiseliš - i ne dođe do dijaloga, nego se obično radi o monolozima. Problem dodatno produbljuje neurofiziološka pozadina mentalnih događaja: središte emocija "dublje" je u mozgu od središta misli. Starije je i u "centar" šalje drukčije organizirane reakcije od onih što ih procesuira misao. Emocija reagira na neposrednu opasnost, misao uvijek posreduje. Ove dvije različite operacije dovode do kratkih spojeva - Bohm zapisuje kako onaj dublji, stari mozak, nikada nije razvio jasno razlučivanje između slike i stvarnosti, što dovodi do diskrepancija.
Bohm premošćavanje svih ovih prepreka vidi u specifičnom stavu ili osjećaju (možda točnije miksu ovoga dvoga) koje naziva sudioništvom. Primitivne su zajednice osjećale da su dio veće cjeline. Sjetimo se pisma indijanskog poglavice Seattla-a on je po nekim antroplozima bio puki prosjek u svom narodu - gdje je svaka individua sudionički umočena u juhicu cjeline svega. Osjećaju da smo sami sastavljeni iz dijelova koji imaju isto porijeklo i zajedničku zaokružujuću svrhu suprotstavlja se stanovište da je to sve predrasuda iz davnina (sjetimo se samo Foucaulta iz prvih stranica "Riječi i stvari", gdje načelo analogije otpisuje jednim nehajnim zamahom pera), i ovakvu misao Bohm imenuje kao doslovnu.
To je ova koja je sad na vlasti. Ona je omogućila tehnološki napredak. I isparcelizirala svijet i svijest na međusobno nepovezane entitete. Spas Bohm vidi u sudioničkoj misli, "kada ljudi jedu iz zajedničke posude, dijele kruh ili nešto drugo". "Granice", zapisuje pretkraj knjige, "zapravo ne razdvajaju, već postoje samo radi opisivanja stvari".
Inspirativna knjižica napisana je nepretencioznim stilom, gotovo u žargonu svakodnevna govora. Bohmovo drugovanje s moćnim Krishanmurtijem okončano je nekom svađom. Bohm je rekao kako svemir definitivno nije neblagonaklon prema ljudskoj vrsti, čim mu je dao nekoga kao što je Krishnamurti, kojega je smatrao realiziranim čovjekom, ali ga se zadnjih godina anti-učiteljeva života prilično bojao.
Mislio je kako postoji opasnost da Krishnamurti ima određene moći, i budući da ga je nešto naljutio, nadao se kako ih ovaj neće, nimalo dijaloški, upotrijebiti protiv njega.
David Bohm : "O dijalogu"
Prevela Senka Galenić
Naklada Jesenski i Turk, 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )