Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 08.09.2015.

David Lagercrantz : Što nas ne ubije

David Lagercrantz: Što nas ne ubije

Što nas ne ubije Lagercrantz David

Objavljivanje četvrte knjige "Millennium" – "trilogije" – recenzenti su popratili sjećanjem na pokojnog Douglasa Adamsa i njegovu "trilogiju u pet nastavaka" "Vodiča kroz Galaksiju za autostopere". Adams je svoje knjige najavljivao kao nastavke "sve netočnije nazvane trilogije". Hrvatski izdavač je ozbiljnije shvatio četvrti roman s Lisbeth Salander i Mikaelom Blomkvistom odredivši ga kao "nastavak serijala Millennium Stiega Larssona".

I tako se riješio problem nastavka trilogije pokojnog Stiega Larssona. "Lisbeth Salander se vratila", kako stoji na koricama; bez Larssona, sada i bez trilogije, ali uz valjanu zakonsku potvrdu o pravima na autorsko vlasništvo.

Larsson je umro 2004., prije izlaska prvog romana, u 50-toj godini života. Srce nije izdržalo uspon do sedmog kata u zgradi s pokvarenim dizalom. Prema oporuci s kraja sedamdesetih svoju imovinu ostavio je Komunističkoj radničkoj ligi (sada Socijalističkoj partiji). No oporuka nije bila zakonski valjana, i Larssonova imovina, uključujući i autorsko vlasništvo nad trilogijom, pripala je ocu i bratu. Nevjenčana supruga ostala je bez ičega, izuzev gotovo dovršenog četvrtog nastavka "Milleniuma", te sinopsisa za peti i šesti nastavak.

Dakle, jedni su naslijedili pušku, a drugi metke. Otac i brat naslijedili su prava za objavljivanje nastavka serijala, a nevjenčana supruga rukopise. Ta zavrzlama nije riješena nagodbom između obitelji i supruge, već na način da je obitelj jednostavno angažirala pisca koji će napisati četvrti nastavak. I tako smo dobili zakonski priznat četvrti nastavak: sve dok nevjenčana supruga ne pronađe zakonsku osnovu (ili rupu) za objavljivanje Larssonova originalnog rukopisa – prvi četvrti nastavak "Millenium" "trilogije".

Supruga sasvim sigurno nije jedina koja ne priznaje autentičnost nastavka. Ne bi trebalo manjkati obožavatelja lika i djela Stiega Larssona kojima je priča o autorskom vlasništvu obična zakonska travestija, a "Što nas ne ubije" nepriznati nastavak. Za sve ostale, novi Larsson je David Lagercrantz; do sada poznat kao pisac biografije Zlatana Ibrahimovića, i cijenjen kao pisac biografije engleskog matematičara Alana Turinga – "Pad čovjeka u Wilmslowu".

Lagercrantz (Stockholm, 1962.) ne izgleda kao logičan izbor. Niti je više u godinama u kojima je Larsson pisao trilogiju (drugim riječima bliži je starosti nego mladosti, zimi nego proljeću), niti je do sada imao iskustva s pisanjem fikcije. No obitelj je po svemu sudeći znala što radi. Larssona se slavilo kao autora, ali vlasnicima autorskih prava nije bio potreban izraziti autor već prilagodljivi profesionalac: koliko vješt toliko i bezličan, sposoban stopiti se s Larssonom.

Za talentiranog falsifikatora, književnog Zeliga, taj zadatak mimikrije i nije pretežak. Na raspolaganju su mu Larssonovi likovi, teme, stil, konstrukcija: sve potrebne bojice. Na raspolaganju je i Larssonova čitateljska sljedba: jer ne treba sumnjati da će nastavak biti veliki hit. Zapravo, teško se može pogriješiti. Na raspolaganju je sav potreban alat, a roman pod egidom "Millenium" biti će prodavan sve i da se umjesto njega ukoriči švedski zakon o nasljeđivanju i autorskim pravima.

To ipak ne bi trebalo sasvim umanjiti Lagercrantzov doprinos. On nije jedini koji je mogao biti novi Larsson, ali je svoj posao sasvim profesionalno odradio. Lagercrantz spretno žonglira Larssonovim likovima i temama, serijal je aktualiziran temama industrijske špijunaže i masovnog nadziranja, sučeljavanja Zapada i Rusije, slučaja Edwarda Snowdena i NSA, a nakon nekih dvjestotinjak stranica roman sasvim solidno vuče na čitanje. Moglo bi se čak i reći da su čitatelji dobili osvježenog Larssona. "Muškarci koji mrze žene" bili su odličan triler, vrlo dobro koncipiran i izrazito filmičan, ali sljedeća dva romana gotovo da nisu bila vrijedna čitanja.

Za jedan "antikapitalistički" roman "Muškarci koji mrze žene" promicali su rudimentarne kapitalističke vrijednosti stjecanja financijskih sredstava, unosnog ulaganja, i prosperiteta privatnog poduzetništva. Lagercrantz izbjegava zamku takvog happyenda koji podrazumijeva i osobno bogaćenje junaka.

Muškarci koji mrze žene Larsson Stieg
Djevojka koja se igrala vatrom Larsson Stieg
Kule u zraku Larsson Stieg

Velika je nepravda da Larssonov četvrti nastavak još uvijek nije objavljen. Logika kapitala važnija je od literature. No pitanje je što bi smo s Larssonovom četvorkom dobili. Ne samo zato jer rukopis nije završen, već i stoga što je Larsson bio u očitom padu. U tom smislu je Lagercrantz dobrodošlo osvježenje. Vidljivi su čak i neki pomaci u odnosu na trilogiju.

Prvo, iako je trilogija imala izrazitu "antikapitalističku notu" (posebice prvi roman) svaki uspjeh se u krimiću nagrađivao poboljšavanjem financijskog stanja, rastom dioničke dobiti, prosperitetom tvrtke, odnosno odstranjivanjem lošeg tkiva iz starog koncerna kako bi onaj zdravi i u budućnosti mogao prosperirati. Za jedan "antikapitalistički" roman "Muškarci koji mrze žene" promicali su rudimentarne kapitalističke vrijednosti stjecanja financijskih sredstava, unosnog ulaganja, i prosperiteta privatnog poduzetništva. Lagercrantz izbjegava zamku takvog happyenda koji podrazumijeva i osobno bogaćenje junaka. Doduše Lagercrantz prepisujući Larssonovu formulu na kraju financijski osnažuje i osamostaljuje časopis Millenium a iz NSA se odstranjuje kriminalizirano tkivo, no posrijedi je ipak ublažavanje Larssonove sheme po kojoj se happyend izjednačavao s poslovnim uspjehom i bogaćenjem.

Drugo: premda je Lisbeth Salander promptno prozvana feminističkom heroinom, oličenjem ženske snage, a sam je već naslov romana sugerirao zanimljivu anti-patrijarhalnu poziciju, "Muškarci koji mrze žene" nisu štedjeli prostora u elaboriranim, sadističkim opisima mučenja i glavne junakinje i žena uopće. To je mučenje žena potpuno eskaliralo s drugim sveskom trilogije, zbog čega se "Djevojka koja se igrala vatrom" u pojedinim trenucima doimala poput knjiškog ekvivalenta "torture porna". Lagercrantz je i ovdje puno oprezniji; iako lik Lisbethine sestre Camille sadrži klasične mizoginijske klišeje "fatalne žene" kod kojih se volja za moć miješa sa seksualnošću i tobožnjom ženskom prijetvornošću. No ipak, riječ je više-manje standardnom žanrovskom modelu.

Naposljetku, Lagercrantz smiruje i Blomkvista kao alfa-mužjaka, kojem ni jedno žensko čeljade u trilogiji ne može odoljeti (dovoljno je samo da neko vrijeme provedu u njegovoj blizini). Dapače, osim odražavanja veze s Erikom Berger, te obnavljanja veze s Lisbeth Salander, Kalle Blomkvist u "Što nas ne ubije" i nema pravih alfa-mužjačkih pustolovina.

Nije to sve. Ima još nekih pozitivnih detalja kod Lagercrantza. Dobro koristi svoje poznavanje matematike (knjiga o Turingu), svoje filozofsko obrazovanje (inspektor Bublanski bori se s idejom Boga), a na jednom ili dva mjesta pojavljuje se i samozatajni humor.

Sve u svemu, u "Što nas ne ubije" sasvim se lijepo može uživati… Naravno, ako vam svaku uživanciju čitanja ne priječi činjenica da se zakonskim manipulacijama zabranjuje objavljivanje postojećih rukopisa, da se literatura komodificira, i da se od mrtvih pisaca čini franšizne zombije.

David Lagercrantz

Što nas ne ubije

  • Prijevod: Željka Černok
  • Fraktura 08/2015.
  • 448 str., meki uvez
  • ISBN 9789532666434
  • Cijena 149.00 kn

Larssonov nasljednik David Lagercrantz smjelo se uhvatio ukoštac s Lisbeth Salander i Mikaelom Blomkvistom, junacima popularnog serijala "Millennium", u čijem se sada nastavku "Što nas ne ubije" oživljava svijet koji je stvorio Stieg Larsson.

– Što nas ne ubije - David Lagercrantz –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –