David Vann : Svaki pisac treba malo sreće i velikodušnosti od nekog drugog

David Vann rođen je 1966. godine na Aljasci (Aleutskom otočju), čak je 12 godina u Americi tražio izdavača jer je "Legenda o samoubojstvu" smatrana predepresivnom. U toj autobiografskoj zbirci priča koja je prevedena na 20 jezika, autor je nadahnut stvarnim tragičnim događajem - očevim samoubojstvom.

Osvojio je važne nagrade za prozu i primio preko 15 nagrada, među kojima su i nagrade za najbolji strani roman u Francuskoj i Španjolskoj, te su njegova djela uvrštena na čak 75 godišnjih popisa najboljih knjiga u desetak zemalja. Profesor je na Sveučilištu u Warwicku u Engleskoj i počasni profesor na Sveučilištu Franche-Comté u Francuskoj.

Među njegova najznačajnija djela ubrajaju se "Legenda o samoubojstvu" ("Legend of a Suicide", 2008.), "Mile Down" (2005.), "Caribou Island" (2011.), "Last Day on Earth" (2011.) i "Dirt" (2012.).

David Vann nedavno je gostovao na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu i Šibeniku.

Neven Vulić: Davide, ovaj tvoj posljednji posjet Hrvatskoj nije prvi, bio si ovdje 2012. godine na promociji svoje knjige "Legenda o samoubojstvu". U posljednjem razgovoru rekao si da bi se volio ovdje vratiti svake godine, učinilo mi se na trenutak da ti se Hrvatska sviđa.

David Vann: Obožavam Hrvatsku. Mislio sam doći ovdje jedriti prije puno godina, i 2012. sam kupio jedrilicu na Murteru i jedrio po otocima nekoliko tjedana, prije nego li sam otišao u Tursku. Žao mi je što nisam imao više vremena jer su ovi otoci nevjerojatno lijepi, kao i dobar dio krajolika u unutrašnjosti. Ali ono što mi se još više svidjelo u Hrvatskoj je književna kultura u Zagrebu. Iznenadio sam se koliko je novinara bilo na promociji 2012. godine, i svi intervjui su bili jako dobri. Robert Perišić, na primjer, stvarno je shvatio moju knjigu, bolje od bilo koga u SAD-u, i oduševljen sam što sam mogao otputovati toliko daleko, u sasvim drugačiju kulturu, i osjećati se povezanijim i shvaćenijim.

Ovogodišnje gostovanje ujedno je i tvoje prvo pojavljivanje na Festivalu europske kratke priče. Kako ti se svidjelo?

Na festivalu sam se neizrecivo zabavljao. Posebno posljednje večeri, plešući na oponašatelja Elvisa. (Mario Kovač, op.a.) Ne sjećam se kada mi je zadnji put bilo tako dobro. Također mi se svidjelo putovanje na obalu, u prekrasni Šibenik i park s onim nevjerojatnim slapovima koji izgledaju kao viseći vrtovi. Čak je i format samog festivala, čitanja i intervjua drugačiji nego što sam igdje vidio (a bio sam na preko 60 međunarodnih festivala, po cijelom svijetu). Bilo je odlično pratiti 5 ili 6 autora kako čitaju svaku večer, a prije toga čuti njihov intervju. To mi se čini kao odličan način izvedbe programa. I naši domaćini su bili zaista velikodušni, od Romana do sponzora i volontera, koji su prilično pametni studenti književnosti. Uživao sam u razgovorima i volio bih se vratiti bilo kad.

Što misliš o književnim festivalima općenito? Radi li se samo o promociji ili nešto zaista ostane nakon što završe?

Književni festivali su moj najdraži dio "života pisca". Radi se o čistom zadovoljstvu. Za razliku od promotivnih turneja gdje sam prepušten sebi i putujem u drugi grad svaki dan, festivali su opuštajući i traju po cijeli tjedan ili su barem po nekoliko dana na istom mjestu, no najvažnije je da postoji zajednica koja se razvija, ali i prijateljstva s drugim piscima i novinarima i svima koji rade na festivalu, a to je i najbolji način da se upoznaju čitatelji. Idem i na druge događaje, ali me također iznenađuje da svaki festival ima nešto svoje, neki osjećaj, svoj fokus i karakter. Nadam se da ću moći ići po festivalima do kraja života. Također treba napomenuti kako oni zapravo imaju vrlo malo veze s promocijom, ne prodaje se na njima puno knjiga. Tu se više radi o povezivanju, bivanjem dijelom međunarodne književne zajednice i književnih dijaloga.

Kako promoviraš knjige? Imaš li neki poseban pristup, i jesi li aktivan u tom procesu? Primjećuješ li neke razlike između strategija promocije između Hrvatske i ostalih mjesta gdje si objavljen?

Obožavam ići na festivale i turneje, ali i davati intervjue, tako da mi to sve nije naporno. Mnogi to mrze i ne mogu pisati na putu, ali ja mogu čitati bilogdje, u bilokojoj hotelskoj sobi, i obožavam putovati i upoznavati nova mjesta. Tako da mi se to ne čini kao posao, i zaista sam aktivan u tome. Nisam primijetio nekih posebnosti u vezi Hrvatske, ali kao što sam spomenuo, impresionirala me kvaliteta novinarstva u Zagrebu.

Rođen si i odrastao na Aljasci gdje je tvoj privatni život krenuo neočekivanim smjerom, i ostavio dubok otisak na tebi i tvom književnom radu. Pišeš o očevom samoubojstvu u "Legendi o samoubojstvu". Postoji li razlika između onda (kad si tek napisao knjigu), i sada? Kada sad govoriš o tome, čini mi se kako se radi o zatvorenom poglavlju tvog života, no je li zaista tako?

Napisao sam četiri knjige fikcije s obiteljskim pričama i lokacijama u pozadini, i kad sam završio posljednju od te četiri, roman "Goat Mountain", zaista sam osjetio neopisivo olakšanje jer sam završio ne samo s obiteljskim pričama, već i sa samim sobom, s onim što sam želio postići u životu. Pomislio sam kako više neću nikada pisati. Od tada, završio sam još dva romana i trenutno radim na trećem, pa ispada kako imam još toga za pisati, ali više ne o svojoj obitelji.

Kad sad govorim o "Legendi o samoubojstvu", ipak sâm sebe ponekad iznenadim kad otkrijem nešto novo ili kad se uhvatim kako razmišljam o svemu na sasvim novi način. Knjiga i pozadina priče su mi još sasvim živi i svježi, i uvijek ću rado govoriti o tome. Aljaska je mjesto na kojem sam proveo djetinjstvo, hladna prašuma koja je u mojoj mašti još uvijek mistična, i gdje je očevo samoubojstvo bio događaj koji me definirao, tako da s tim zapravo nikada ni neću moći zaista završiti.

Osim oca, bila su još 4 samoubojstva u tvojoj obitelji u vrijeme tvog odrastanja, ako se ne varam. Postoji li neki zaključak o svemu tome?

Svatko tko skonča život samoubojstvom zaista pati i ne razmišlja normalno. Ne smatram kako se radi o romantičnom bijegu ili sebičnoj, okrutnoj stvari koja se čini drugima. Mislim kako se radi samo o patnji. Tako da se moj pogled na to promijenio tijekom vremena. Bio sam ljut oko 30 godina i smatrao to sebičnim, okrutnim činom, te sam također doživio i druga, uobičajena naslijeđa suicida, uključujući krivnju, sram, nesanicu, na neki način ponavljanje istih stvari koje je i on činio, pratio me neki osjećaj zlosutnosti koji je govorio kako ću ja slijediti isti put, itd. Srećom je sve to popustilo svoj stisak i sada mi ponovno nedostaje i još ga volim, kao da sam se odledio i ponovno imam 13 godina.

Ne mislim kako ćemo ikada u potpunosti shvaćati samoubojstvo, ili životne struje koje su učinile taj trenutak mogućim, jer nikako ih ne možemo učiniti neizbježnima. Shvatio sam kako je to točno i kad govorimo o studentu koji je pucao po svojim kolegama, o kojem sam također pisao. Na kraju, i on i moj otac mogli su odlučiti da to ne naprave.

Trebalo je 12 godina da se "Legenda o samoubojstvu" objavi. Rekao si da je to možda krivica naslova, što misliš da se dogodilo, zašto je toliko trebalo?

Niti jedan urednik nije je vidio u tih 12 godina, 5-6 agenata odbilo ju je jer nisu mislili kako će se prodati. Zapravo, i dalje imam taj problem. Trenutno imam sjajne agente, ali ne guraju moj najbolji roman, "Bright Air Black", o Medeji, jer misle kako se neće prodati. Tako da me pomalo frustrira sve to ponovno prolaziti. Ali razumijem njihovo oklijevanje. Točno je kako ljudi sve manje čitaju, a pogotovo tragedije i radove koji su jezično malo izazovniji.

"Legenda" je imala dodatni problem suicida u naslovu i čudnu strukturu novele uokvirene s pet drugih priča. Shvatio sam kako nijedan agent neće to poslati uredniku, tako da sam je poslao na natječaj, i srećom pobijedio. Tada ju je izdala mala sveučilišna biblioteka i opet mi se posrećilo kad je jedna od tri recenzije bila ona New York Timesa, na cijeloj stranici. To mi je zaista otvorilo vrata. Svaki pisac treba malo sreće i velikodušnosti od nekog drugog. Recenzent, Tom Bissell, zaista je učinio sve u njegovoj moći kako bi moja knjiga zaživjela, i za to ću uvijek biti zahvalan.

I jednom kad je objavljena dobila je nagradu. Između ostalih i "Grace Paley Prize for Short Fiction" i "California Book Award". Kakav je bio osjećaj? Jesi li bio zadovoljan nakon svih tih odgoda?

Čudio sam se svemu što se događalo, 11 nagrada i prijevodi na 20 jezika, napokon sam imao čitatelje i išao sam na festivale i davao intervjue. Cijeli novi svijet se otvorio, koji uopće nisam poznavao. To su bile najbolje godine mog života. Vrhunac je zasigurno bio osvajanje "Prix Médicis Étranger" u Francuskoj, kao i francuski prijem knjige koji je uključivao 50 recenzija (nasuprot samo 3 u SAD-u), ogromna podrška nezavisnih knjižara, itd. Bilo je divno vidjeti koliko je netaknuta i živa književna kultura u Francuskoj. SAD je u usporedbi jadan. Drago mi je što imam priliku vidjeti takve stvari.

Prodao si preko 250 000 primjeraka "Legende o samoubojstvu" u Francuskoj. Je li te to iznenadilo?

Bio sam šokiran, zapravo, ne samo brojem prodanih primjeraka, već sa 50 recenzija, potporom nezavisnih knjižara, svim tim divnim festivalima, nagradama, pametnim intervjuima, čitateljima koji su mi slali e-mailove, itd. Čini mi se kako Francuska zaista ima najnetaknutiju književnu kulturu od tih nekih 25 država u kojima sam bio na turneji. Odlični su, i svi bi se mi trebali truditi biti poput njih, s njihovim vrijednostima, uključujući kontrolu cijene knjiga. Oni znaju kako zaštititi kulturu. U SAD-u, i u kulturi je sve podređeno dolaru, tako da i ona umire.

Jednom si rekao kako pisanje dolazi prije svega drugoga, uključujući i obitelj i brak. Kako je tvoja obitelj reagirala na uspjeh i na teme koje si ogolio pred svima?

Očeva majka, nakon što je pročitala prvu priču, napisala mi je pismo u kojem govori kako je plakala tri dana, i kako je grozno što sam odrastao bez trunke poštovanja prema svom ocu, i predložila mi je da se okrenem Isusu. Uvijek me ohrabrivala da pišem, ali naravno da nije mislila kako ću pisati o samoubojstvu njena sina. Izloženost i sram su ozbiljne stvari za suočiti obitelj s njima, no imam njihove simpatije. Ali stvarno su najgori čitatelji, sve krivo shvaćaju, ha, i ako nisu htjeli da se o njima piše, trebali su se onda bolje ponašati.

Ali ozbiljno, kako bi se moglo pisati treba biti spreman žrtvovati i obitelj i sebe, čak i osobni sram, i brak i prijateljstva i ono što će drugi misliti o tebi. Treba biti moguće pisati o svemu. I treba reći kako sam uglavnom imao sreće jer mi je obitelj reagirala velikodušno koliko je mogla.

I u kasnijim romanima pišeš o osjetljivim obiteljskim stvarima, taman kad se činilo kako je sve prestalo. Kako su reagirali, jesu li se navikli?

Moja majka i njena obitelj oduvijek su me podržavali, jer sam pisao o tatinoj strani obitelji. Tada sam napisao roman "Dirt", o njenoj obitelji i svom odnosu s njom, i to je prouzrokovalo jake tenzije, ali na kraju je majka pročitala roman i dobro reagirala. Imao sam sreće. Kad sam tek završio roman, bojao sam se kako više nikada neće pričati sa mnom.

Jedan od tvojih recenzenata kaže kako je "obiteljska disfunkcija u srcu Vannova pisanja". U romanu "Dirt" glavni lik Galen je u toksičnom odnosu s majkom, u "Goat Mountainu" dječak je spreman ubiti. Što pokušavaš reći o obitelji i ljudskim odnosima? Kako ih vidiš?

Pišem grčku tragediju, a središnje pitanje u grčkoj tragediji je zašto nanosimo bol onima koje najviše volimo. Tabui se krše, pravila slamaju, i bliske obiteljske veze stavljaju pod pritisak dok se osobe ne slome i ne otkriju. Svi djeluju nesvjesno, ne znajući zašto čine to što čine. Tako da ne govorim ništa novo o obitelji, samo dodajem ono osobno u miks. Pisci nikako ne bi trebali misliti kako rade nešto novo. Oni su samo dio vječne rasprave i reprezentacije istih stvari.

Rekao si kako se u gradu ne osjećaš kao kod kuće, i motiv divljine, prirode, šume je čest u tvojim djelima. Koje je značenje divljine u tvom radu, i kako je povezano s tobom i tvojim pogledom na opoziciju urbano/ruralno?

Svaki dan kada pišem, fokusiram se na opis mjesta, gotovo uvijek na prirodni krajolik, i tražim transformacije, ono što će divljina postati, tražim uzorke. Priroda sama po sebi nema nekog značenja, ali naši umovi stvaraju uzorke, tako da je promatranje prirode Rorschachov test, oblik nesvjesnog. Sâm roman je vanjski krajolik koji predstavlja unutarnji, i opisivanje prirodnog svijeta je način opisa unutarnjeg života lika. A opozicija urbano/ruralno je važna u Americi, u našoj politici i u našoj književnosti. Većina izdavačke industrije u New Yorku nije upoznata s činjenicom kako je naša najveća, najstarija i još uvijek najvažnija književnost u Americi ruralna i regionalna, fokusirana na krajolik.

I u Zagrebu je ponovljeno kako su tvoji ženski likovi snažni i uvjerljivi. Promišljaš li ih drugačije? Radi li se o drugačijem pristupu kad pišeš iz ženske perspektive?

Premda naravno postoje mnoge važne razlike u životima žena i muškaraca, osobito u praksi, ne vjerujem kako smo fundamentalno drugačiji u našim nadanjima i snovima, očajanju, tuzi, snazi, itd. Tako da ne prilazim ženskim likovima na drugačiji način. Svaki od njih je dijelom ja, dijelom možda netko koga sam znao ili poznajem, i dijelom je izmišljen zbog događaja u tekstu. Drago mi je da ih kolege pisci i novinari i ostali čitatelji smatraju uvjerljivima, i do sad sam napisao dosta knjiga sa ženskim protagonistima, uključujući "Caribou Island", i nadolazeće romane "Bright Air Black" i "Aquarium", ali i roman na kojem trenutno radim.

Odrastao sam u obiteljima u kojima su uglavnom bile žene, i svijet razumijem uvelike kroz feminizam, koji po mom mišljenju može puno otkriti o tome kako vrednujemo i djelujemo, ali sam ujedno i muškarac, te kao takav dijelim i sve muške probleme. Kada sam pisao "Caribou Island", roman o braku, bilo je jako zanimljivo naći se s obje strane prepirke. Moja borba bila je pisati o simpatičnim muškim likovima. Bilo je nekoliko sporednih u mojim ranijim knjigama, ali "Aquarium" će biti prvi s nekoliko dobrih ljudi.

Predaješ kreativno pisanje kao profesor na Sveučilištu u Warwick u Velikoj Britaniji. To ti dolazi prirodno, sviđa li ti se? Što naglašavaš svojim studentima?

Predajem od 1990. u srednjoj školi i od 1992. godine na sveučilištu, tako da mi sad to dolazi prirodno i uživam u tome. Predajem samo deset tjedana svaku jesen, dvije večeri na tjedan, a to i nije puno, ali bih volio nastaviti s predavanjima, pogotovo jer mi stariji studenti predstavljaju izazov i zajedničke diskusije o književnosti su pravo zadovoljstvo. Učim studente o jeziku i stilu, koristim svoju lingvističku pozadinu i prijevode sa staroengleskog i latinskog gotovo svaki put, i naglašavam važnost podteksta, jer jednu priču čitamo kao da zapravo čitamo drugu, i potičem ih da upoznaju dramsku i tragičnu tradiciju.

Rođen si na Aljasci, radiš u Velikoj Britaniji, a trenutno živiš na Novom Zelandu. Kako to da si ga odabrao za život? Kako provodiš dane? Čuo sam da pišeš baš svaki dan.

Da, pišem svako jutro, uključujući i ovo vrijeme sada na brodu u Turskoj, jer ljetima jedrim. To mi je kao vjerska obveza. Ali svaki roman započnem dok sam na Novom Zelandu, gdje dobro spavam i bavim se sportovima na vodi gotovo svako poslijepodne, i gdje me okružuju toliko lijepi morski i kopneni krajolici. Svaku večer, moja žena i ja sjedimo u jacuzziju s tekilom ili rumom promatrajući rtove, plažu, ocean i otoke ispred planina, i zalazak sunca iza njih.

Novi Zeland je mjesto na kojem najviše volim živjeti, trenutno mi se tako čini, premda može biti i dosadno jer nema previše ljudi. Ali Hrvatska je apsolutno prekrasna, sa sjajnom književnom kulturom, tako da sam siguran kako je život u Hrvatskoj jednako dobar. Ali ne bi trebalo sve to opisivati kao da se radi o ljetovanju. Pišem svako jutro, 500 riječi, i tada radim na drugom romanu (nešto što do sada nisam radio), a tada prevodim "Beowulfa", zatim učim latinski, a prije spavanja čitam.

Kad govorimo o novim piscima, imaš li neke koje su ti dragi? Pratiš li suvremenu scenu, ili ponovno čitaš klasike?

Uvijek čitam klasike ispočetka. Trenutno Ovidijeve "Metamorfoze", koje sam također počeo prevoditi. Nedavno sam ponovno čitao "Moby Dicka" i "Middlemarch", i mnoge grčke tragedije dok sam pisao roman o Medeji. Također čitam i nove stvari, često od pisaca koje sam sreo na festivalima. Sviđa mi se "Panopticon" od Jenni Fagan, na primjer.

Nakon "Legende" objavio si tri romana: "Caribou Island", "Dirt" i "Goat Mountain". Rekao si da pišeš i neke nove. Koje bi preporučio za sljedeći prijevod na hrvatski?

Imam dvije nove knjige nakon "Goat Mountaina" spremne za objavu, "Bright Air Black" (o Medeji) i "Aquarium". Uvijek vjerujem urednicima i izdavačima da znaju što je najbolje za određeni teritorij. "Caribou Island" bi mogao biti sljedeći, o braku na Aljasci, ili bi možda trebalo skočiti na "Goat Mountain" ili "Aquarium", ili zapravo bilogdje drugdje.

Kada si zadnji put bio ovdje jedrio si od Murtera sve do Turske. Redovito to radiš?

Više ne. Bio sam kapetan broda osam godina dok nisam mogao biti objavljen, i preplovio 50000 milja, prelazio oceane. Ali sada plovim puno laganije, sidrim se na nekoliko dana i onda jedrim tek nekoliko sati po turskoj obali. Ali taj put od Murtera do Turske bio je zabavan, prešao sam preko 1100 kilometara to ljeto. Iznenadilo me koliko mi se svidjela Albanija, i fjord u Crnoj Gori. Za Hrvatsku i njene otoke sam znao da su prekrasni, isto kao i grčki, koje sam sve obišao.