Davor Šalat : Tumačenje zime

Održava se
01.01.1901.

Pjesma pri kraju knjige "Tumačenje zime", "Stidljivi autor", relativizira ionako sljubljivu i pretapajuću razdiobu "suvremenog" pjesništva na umnožena polja iskustava od kojih su svakako i ona svijeta i jezika. U njoj, "priča jede samu sebe", a dijakritički znaci, imenovani, čas se stide, a čas, rasklimani, klize u demontažu - "riječi se raspršuju". Složena po broju i rodu, sama slova, "svrstavaju se u savršene kompozicije besmislenih vlakova".

U tom procesu prolivena tinta - njezino crnilo, "donese smisao". I tu, u samom zadnjem retku, "tekst napokon upozna svog autora i ponada se da priča počinje ispočetka". U ovoj pjesmi stanuje značajan segment koji objašnjava ne samo osobnu poetiku Davora Šalata, nego i dio njegovog poetičkog svjetonazora. Za većinu apriorne kategorije bivanja: prostor, dakle i vrijeme, u zapadnom tumačenju u pravilu poimane istovremeno i linearno i ograničene beskonom, ovdje nisu u posjedu smjera: početak nije nužno na početku, kraj se sveprisutno i nazire i odgađa, a pozicija autora i problematika autorstva pojmljena je adaptirana u Šalatovo viđenje teorije recepcije.

Modernisitičko pitanje, ima li novuma nakon svega napisanog, ovdje se repozicionira svojevrsnim putem unatrag: tekst upoznaje autora na početku pjesme sazdane od živih elemenata, od osobnosti ne samo teksta, riječi, stiha, nego i slova, tinte, crnila... i, uvidjevši da i autor sudjeluje u njegovu životu, (po)nada se da priča ponovno može započeti.

Čitatelj se ovdje pita, pišu li se pjesme same kad autor dosegne stupanj "pomirenja" kad, subjekt pjesme, a i sam pjesnik, "opipa samog sebe" i nakon toga, čini se, nema "koga više išta pitati". Pišu li se pjesme same od sebe baš kao i "nogomet (koji) se (nakon pomirenja) igra sam od sebe". Kao"automobili (koji) razumiju cestu i (kao) ti (koji) se po koji puta poljubiš s radosnom smrću."

U knjizi izvrnuta poretka (a izvrnut je samo ako pretpostavimo da je linearan) vrijeme, baš kao ni tekstura teksta, njegov tijek, ne poznaje slijed prije-sad-poslije. Svevremenost i sveprisutnost, totalna poetizacija i praktično estetsko posvećenje i oduhovljenje svijeta teksta središnji je sastojak ove čvrsto strukturirane knjige.

Pitanje autorstva eksplicirano je i u pjesmi "Novo božanstvo" u kojoj su "napisali ravnicu", u kojoj je ona "objekt" a "sunce subjekt" koji omogućava mnoštvu ruku da u nju utiskuje "sjemenje" i tako mijenja "značenje usnule zemlje". Pitanje autora ovdje je pitanje "pisara". Poput Melivilleova Bartlebya, Šalatov pisar, čas je božji, čas ničiji, a uvijek svoj, pritom, dok se stapa s transcendentalnim "subjetkom sunca", dok se odmiče od sebe u beskon, zapravo k sebi dolazi.

No, mudrost pisara na djelu, katkad otpuže u nepotrebnu patetizaciju pa čitatelj nabasa na stihove o mudracu koji "zavodi čitav jezik, a ipak šuti kao promišljeni kamen". I dobre i upitne pjesme djelo su Pisara, a na njemu je da, bez obzira na autorstvo, prvom prilikom neke druge knjige, ipak i pročisti tekst.

 
Davor Šalat: "Tumačenje zime"

V.B.Z., 2009.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )