Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 17.06.2013.

Davor Ivankovac : Freud na facebooku
Održava se
01.01.1901.

Ovo je iznimno gusta knjiga tek naoko repetitivnih motiva, tih elementarnih čestica pjesničkih slika. Davor ih najprije uvede u značenje, jezik i stil, da bi ih provlačenjem kroz teksturu "ship shape" teksta, najprije u knjizi udomaćio, a onda inzistiranjem na atmosferi knjige (u kojoj se slavonskim ravnicama u kojima je žučni kamen postavljen za međašni, Doc Holliday utrkuje s hadronskim sudaračem u CERN-u) od čitatelja tražio potvrdu drugoga reda.

Što se mene tiče, ima je i ona je bespogovorna. Dok još nismo znali za virtualne prostore, fejsove i sva čudesa depersonalizacije, repersonalizacije i neo-personalizacije... sve okvire i prozore post-subjektivizma i post-humanizma... svega novog samo ne i nove ljudskosti... bilo je hrabro uhvatiti se pisanja meta-poezije. Reference na Freuda, Hitchocka, Kanta... gotovo u pravilu ispadnu pretenciozne i nepodojene. Ali Davor ih herojski i majstorski slaže u matricu koja, iako se naslanja na tradiciju intertekstualnosti, ima autonoman poetički i autopoetički prostor.

Svoj individualni talent šeta tradicijom ne dosadno i kompulzivno kao Kant koji je sugrađanima bio ono što je suplanetarcima Greenwich-meridijan-0 (po njemu su se u Königsbergu namještali satovi). On to radi na način Hitcha: cameo pojavom, ležerno, nepretenciozno, šarmantno... ali, što je najvažnije kompetentno i karizmatično.

Davorove autoreference nisu dosadne i pretenciozne. Razlog je jednostavan: u njih sažimlje sve druge funkcije jezika pjesme. I onu apelativnu, i onu pragmatičnu... ali što je najvažnije za realizaciju baš ovakvog pjesničkog pisma: čuva i afirmira onu nultu i ultimativnu razinu pisanja poezije - pjesničku funkciju. Na lokalnoj razini žučnih kamenica livadarki, Ivankovac zna da se (ne uvijek svojom voljom) stapaju i pretapaju tijelo i teritorij. Iako uhvaćen u vrtlog strahova od darivanja života u obliku stvaranja novih malih ljudi za koje se boji da će biti othranjeni u "srušenim kućama... nad zgarištem knjižnice..." u nemogućnosti da za sebe izbori slobodu, Davor se odlučuje za slobodu od. Ona se nezgrapnije kaže emancipacija.

On zna da je jezik-pravopis-domovina sveto trojstvo koje svaka ideologija u pripremi rata kao sredstva za zaštitu od Drugog drži u pričuvi kao neupotrebljene uzroke smrti. Iako tijelom osuđen na teritorij, maštom i poetikom, autor gradi teritorij tijela. I sve svoje sa sobom nosi. I gdjegod da se zaustavi, prostor ispuni značenjem i jetkim optimizmom. Zamke simbola ne razumije, ali razumije njihovu uporabnu vrijednost.

Ovo je Davorova anamneza sadašnjosti: trenutak kojemu je vječnost "onkraj pismenosti". "Katolički raj". "Mjesto po definiciji ljubavnog zgusnuća". Ali za to "premnoge, svrbi ona stvar". Kako neće kad je život spolno prenosiva bolest. Ali je i dar. "Umotan u šmirgl papir". I tako sve "dok smisao ostane bez stvari". A da se to odgodi itekako se dobro pobrinuo ovaj fascinantni mladi pjesnik koji je već u prvoj knjizi shvatio da, u svijetu u kojemu je "Zapad kazna za Istočni grijeh", jedini čovjeka dostojan zahvat: "napredovanje od općeg ka pojedinačnom".

Skupi putnike Davore. I am in!


Davor Ivankovac: "Freud na facebooku"

Goranovo proljeće, 2013.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –