Davor Špišić : Vuk na snijegu
Popularnost distopijskog žanra diljem svijeta posljednjih godina, vjerojatno ponajviše zahvaljujući ekranizacijama književnih predložaka, neminovno provocira domaće literate. U jeku pandemije i paralelnog rasplamsavanja konspirativnih teorija, a sada i u jeku rusko- ukrajinskog sukoba, distopija se nudi kao mogućnost realizacije tzv. bestselera, čak i u knjižno-tržišno bizarnoj sredini kao što je Hrvatska jer živimo u vremenu idealnom za reafirmaciju distopijskog žanra na domaćoj sceni. Francis Fukuyama kadikad se odrekao sintagme koja ga je učinila globalnom filozofskom superzvijezdom (uz opasku, dozvolite, da kontinuitet nastajanja historije nikada i nije bio doveden u pitanje). Vjerski fundamentalizam postupno preuzima institucionalnu Hrvatsku (onu kućnu i ulično-kavansku odavno je preuzeo), a rastuće neznanje poticano kvazireformskim jednomandatnim procesima pomaže mogući društveni bunt usmjeriti prema borbi protiv Billa Gatesa i zlih reptila čiji su se daleki preci prvotno prerušili u Sumerane.
Prilika je to koju je prepoznao i Davor Špišić (Osijek, 1961.), a rezultat je čega njegov peti roman naslovljen "Vuk na snijegu", razmjerno neveliko distopijsko djelo koje bi moglo rezultirati znatnijom čitalačkom pozornošću. Ne stoga što se Špišić dodvorava mnogobrojnim pristalicama posljednjih godina popularnih konspirativih teorija, već stoga što društveni pomak u iracionalno sve, pa i neupitnu literarnu fikciju, interpretira kao realnost koja nam se sasvim sigurno događa. Uvjeren sam, nakon čitanja knjige, da autor prezire ležernost proizašlu iz neznanja, barem koliko i ravnodušnost proizašlu iz kukavičluka. To da bi, među rijetkim čitateljima, oduševljeni ponajviše mogli biti oni koji svako svoje „otkriće“ zaključuju slavodobitnom formulom ljudske gluposti koja glasi „pametnom dosta“, nipošto nije Špišićeva krivnja. Jer roman upravo upozorava na degradaciju društva temeljenu na degradaciji znanja (logično, i vjerskoj indoktrinaciji), što u svojoj krajnosti rezultirati može jedino civilizacijskom shizofrenijom u vidu diktature (sve su diktature, da se razumijemo, shizofrene). Na izvedbenom planu problema, međutim, ne manjka.
Ukratko, radnja je smještena u Hrvatsku 2035. godine. Na vlasti je predsjednik Vlade narodnog spasa Ivan Tomanić. Vlada nije rezultat postignutog političkog konsenzusa, već vojnog udara koji se dogodio na Novu godinu 2033. Parlament ne samo da je raspušten, već je i ritualno sravnjen sa zemljom. Tome je prethodila dekada kontinuiranog nazadovanja uzrokovanog kako pandemijom, tako i „svjetskim ratovima ograničenog dosega“ (jasne su aluzije na rusko-ukrajinski konflikt). Hrvatska je tako postala jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a jaz je između bogate manjine i siromašne većine poprimio apokaliptične razmjere.
Vuk na snijegu
Bogata manjina uživa u frapantnoj raskoši, što se ponajviše ogleda kroz opise trgovačkog centra Baš Čelik, najvećeg na Balkanu. Baš Čelik je, međutim, korporacija koja uvelike nadilazi kapacitete trgovačkih centara kakve poznajemo: to je država u državi, s vlastitim do zuba naoružanim batinašima koji, međutim, istovremeno obavljaju i ponižavajuće poslove poput održavanja „živih jaslica“ u adventsko vrijeme. To se, s obzirom na klasnu podjelu u diktaturama, ne čini logičnim.
Roman prati težak život šesnaestogodišnjeg Vuka Ercega koji u krajnjoj neimaštini živi s ocem Dankom. Danko je Baš Čelikov batinaš koji, dakle, u predahu od mlaćenja sirotinje „glumi“ ovcu u živim jaslicama upriličenim za potrebe konzumenata. Vukova majka Milena umrla je tijekom poroda, no česti „dijalozi“ Vuka i njegove majke sugeriraju svijet fantazije kao diskretnu fortifikaciju koja ga, koliko je to moguće, štiti od surove stvarnosti, premda tu, kako radnja odmiče, granica fikcije i fakcije postaje neoštra. Elementi magijskog realizma, valja napomenuti, pritom ne predstavljaju problem. Sklonost patetici, barem kada su spomenuti dijalozi posrijedi, već da: „Ostani još malo, mamice.“ „Ne mogu, ljube.“ „Baš si zloćka…“.
Važan je lik u romanu i Sanja Mandić, zaposlenica Narodnog foruma i njihova susjeda koja stanuje kat ispod i koja je potajno zaljubljena u Danka, te koju promatramo kao Vukovu drugu majku spremnu s Ercegovima dijeliti dobro i zlo. Tu je i lik Kadira, dječaka iz Sirije koji je u Hrvatskoj zaglavio kao ilegalni imigrant, a koji će s Vukom razviti ljubavni odnos. Ili lik Boška, zaposlenika Baš Čelika koji je u Hrvatsku došao iz Beograda i koji telefonskim putem svojim roditeljima servira paralelnu zbilju: da je kao diplomirani ekonomist otišao u Sjedinjene Države i da živi američki san. Serviranje se zbilje doima toliko pretjerano da je teško ne zapitati se što je s recepcijskim gabaritima njegovih dobroćudnih roditelja. To, recimo, možemo opravdati roditeljskom ljubavlju koja katkad zasljepljuje, makar ne zvučalo osobito uvjerljivo.
U načelu zanimljiva ideja pri realizaciji je, nažalost, naišla na mnogobrojne prepreke koje sugerirati mogu samo jedno: distopijski žanr inzistira na temeljitoj koncepcijskoj razradi bez koje izvedbena uvjerljivost dolazi u pitanje. Ne mogu se oteti dojmu da je temeljita priprema ovdje izostala. Na primjer, u jednoj prigodi pojavljuje se hologram premijera koji pričešćuje sam sebe. S obzirom da nam priča ne donosi detalje o odnosu crkve i države, ne možemo s potpunom sigurnošću zaključiti da je Tomanić, u maniri Henrika VIII., domaće kršćansko stanovništvo podveo pod kakvu novoosnovanu crkvu kojoj je sam na čelu. Čak i da je tako, premda na taj scenarij ništa ne upućuje (ponajmanje to što je režim klerofašističke prirode), spomenuti groteskni prizor ne ide u smjeru njegovanih fundamentalističkih počela društva, koliko diktatorove divinizacije.
Ako i prihvatimo karikiranu ilustraciju premijera-spasitelja koji se, nedodirljiv u svojoj božanstvenosti, katkad samopričešćuje, teško ćemo prihvatiti prizor holograma Ivana Tomanića prerušenog u Djeda Mraza. Možete li, ilustracije radi, zamisliti Berlin tridesetih, u vrijeme Adventa, čiji su izlozi i oglasni stupovi oblijepljeni plakatima na kojima Führer, u društvu sobova, djeci svijeta raznosi poklone? Opasnost je distopijskog žanra upravo mogućnost skretanja u karikaturu, a pretjerivanja su uočljiva i drugdje: novi Banski dvori zgrada su od pedeset katova, a premijerova rezidencija nosi naziv Vila Velebita, škola koju Vuk pohađa nosi naziv Presvetog Srca Isusovog, ministrica vjere i ufanja, ministarstva koje je zamijenilo resore znanosti, obrazovanja i kulture, zove se Ladarica Bašić, a na svečanoj akademiji u školi koju je posjetila prisutne škropi tzv. Svetom vodom.
Karikatura se, poglavito na sadržajnoj razini, nadopunjuje patetikom, vjerojatno zbog autorove potrebe za doticanjem što većeg broja aktualnih točaka prijepora. Spolni odnos između Vuka i Kadira događa se iste noći kada je Danko na ulici pronašao izgubljenog sirijskog dječaka. Bošku, pri akciji spašavanja Vuka i Kadira, snajperski hitac raznese glavu, što ga ne sprečava da Danku izusti umiruće „brate“. Svemu tome mogao bih dodati i nerazrađeni kontekst koji otežava proces uživljavanja u ponuđenu literarnu iluziju. Cijena je bakalara, primjerice, izražena u kunama, a cijena novinskih oglasa u eurima. Hrvatska je prikazana kao jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, k tome brutalna klerofašistička diktatura, no ni u jednom trenutku ne doznajemo kakav je njen geopolitički položaj i što se dogodilo s integracijama kojima je pripadala ili pripada (Europskom unijom, primjerice).
Novi prodor ruskog kapitala sugerira scenarij čija bi razrada, vjerujem, čitateljima bila iznimno zanimljiva, no autor je to propustio učiniti. Kada bih se želio našaliti, mogao bih dodati da je opozicija distopijskoj prirodi teksta narodni bunt koji je prisutan i rezultira brutalnim razračunavanjima s vojskom, policijom i Baš Čelikovim batinašima/ovcama. Takvo što mi se, čak i u distopijskoj Hrvatskoj, čini nerealnim, te navodi na zaključak da ovaj roman možemo čitati i kao utopiju.
Književnost, osobito u društvu podložnom iskrenju religijskog fundamentalizma i historijskom revizionizmu, ne može oskudijevati angažmanom. Smjelost kritiziranja fenomena kojima neposredno svjedočimo pozitivna je strana romana i nju valja pohvaliti. No, prvorazredna angažirana književnost ipak je, kao sretni spoj angažmana, sadržajnog plana i estetske izvrsnosti, više od toga. U slučaju "Vuka na snijegu" prvenstveno je angažman temelj za pozivnicu na čitanje nove proze Davora Špišića, pisca koji je, podsjećam, 2004. godine dobio nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman ("Koljivo"). Nagrađivanog autora čiji dosadašnji opus zaslužuje poštenu valorizaciju koja ne bi bila moguća ukoliko bismo estetski domet ovoga djela poistovjetili s dometima dosadašnjeg autorova opusa.
Premda, vratit ću se na početak, ne isključujem mogućnost pozitivne recepcije romana, primarno iz navedenih razloga. Uostalom, netko je na Goodreadsu napisao da bi po knjizi trebalo snimiti film. Dođe li do toga, ipak se nadam da se redateljske palice neće prihvatiti Antun Vrdoljak. Njegovih smo distopija siti.
Vuk na snijegu
- Hena com 05/2022.
- 184 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532593662
Godina je 2035. u ekonomski iscrpljenoj, postpandemijskoj, osiromašenoj Hrvatskoj, pogođenoj vojnim udarom i posljedičnom diktaturom. Otac Danko i sin Vuk jedan od drugoga kriju koliko je malo potrebno da dotaknu dno. A onda se iznenada u njihovim životima pojavljuje mladi izbjeglica iz Sirije i dno će, ovisno o perspektivi, biti izbjegnuto, ili će brzina putanje samo dobiti na akceleraciji...