Dean Duda : Kultura putovanja

Održava se
01.01.1901.

Putovanje je književna tema par excellence. Putovanje podrazumijeva promjenu koja je ključan element kako života tako i njegova uprizorenja u domeni umjetničkog. Pri tom fizička promjena obično inicira onu duhovnu odnosno putovanja omogućuju duši dragocjenu promjenu perspektive. Književni kritičar James Wood u nadahnutoj studiji "Proza na djelu" u tom smislu spominje trenutak iz "Ane Karenjine" kada junakinja, nakon što je u Moskvi upoznala Vronskog, izlazeći iz vlaka u Peterburgu prvi put primjećuje suprugove klempave uši. Putovanje jest kondenzacija životnog puta od rođenja ka smrti, a ono što na njemu skupljamo, puno intenzivnije nego u svakodnevnom ritmu, jesu nove vizure i iskustva.

Otputovati nekamo i tako doživjeti snažne retoričke momente dolaska odnosno rođenja, upoznavanja novog odnosno sazrijevanja te naposljetku povratka to jest smrti, zapravo znači iskusiti život u malom. Putovanje je tako optimalna metafora promjene na koju je čovjek neizbježno osuđen. Krećući se iz svjetlosti u tamu, iz života u smrt, iz neznanja u znanje spoznajni subjekt neprestano putuje, fizički i metaforički. Putovanja što ih je od svog početka uobličavala književnost uvijek su zrcalila unutrašnja lutanja duha.

U poticajnoj studiji "Kultura putovanja : Uvod u književnu iterologiju" Deana Dude, profesora komparatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, putuje književnim krajolicima od antike do naših dana suvereno trasirajući vrludavu rutu što su je kroz vjekove utabali književni i ini tekstovi posvećeni ovoj tematici. U prvom poglavlju autor definira svoju namjeru dajući joj konzistentnu teorijsku podlogu na kraju poentirajući spomenutom anegdotom iz Tolstojeva romana : „U toj se epizodi metaforički ogleda strukturni ritual većine povrataka: vidi se ono što se prije nije vidjelo. Putnica se vratila nešto drukčijom nego što je otišla, taj višak izaziva promjenu, promjena pokazuje narušenu ravnotežu, narušena ravnoteža omogućuje pripovijedanje."

A svoje pripovijedanje o kulturi putovanja kao neiscrpnom nadahnuću svjetske književnosti Duda započinje u drugom poglavlju „...cio me svijet dijeli od domovine" u kojem istražuje kako je motiv putovanja odnosno promjene oblikovan u svijetu grčkog ljubavnog romana.  Već se iz navedenog naslova poglavlja, citata iz "Zgoda Hereje i Kaliroje", da se naslutiti kako antička kultura nije odveć držala do duhovne dobrobiti što je spoznajnom subjektu navodno donosi promjena. Naime, putovanje u antičkom svijetu utjelovljuje dezintegraciju javstva i prostora, pa je ponuđena promjena tek izazov na koji valja odgovoriti, baš kao što je to učinio lukavi Odisej.

U trećem poglavlju Homo viator stižemo u srednjovjekovnu hodočasničku kulturu u kojoj je putovanje način da se smrtnik približi bogu. Jacques Le Goff primijetio je kako su iz kršćanske antropologije nastala dva koncepta koja su se tijekom srednjeg vijeka konačno proširila i zaživjela u književnosti tog vremena. Riječ je o konceptu putnika i pokajnika jer srednjovjekovni je čovjek esencijalno hodočasnik. Homo viator ima bitan simbolički višak kao čovjek koji se kreće na zemaljskom putu i na putu vlastitog života. Duda zaključuje: „Kratkotrajno korača dolinom suza, prostorima i vremenom koji su prolazni u odnosu na njegovu sudbinu jer ga taj hod, s obzirom na njegov izbor i odluke, vodi prema životu ili prema smrti, odnosno usmjerava ga put vječnosti." Tako se u srednjovjekovlju nazire ideja što će punim životom zaživjeti na sljedećoj etapi putovanja koja nas vodi u zemlju gdjeno limun cvate kako stoji u naslovu četvrtog poglavlja Kulture putovanja.

Novovjekovni pristup očituje se u pojavi mnogobrojnih nauka o putničkom umijeću kao i praksi grand toura te konačnoj demokratizaciji putovanja u 19. stoljeću što ga je omogućio socijalni i tehnološki napredak. Duda se prvo zaustavlja na važnoj postaji koju čine Montaigneovi ogledi u kojima putovanje figurira kao jedna od omiljenih tema. Veliki će Francuz među ostalim zapisati: "Dobro znam da moja volja za putovanjem, ako je usko shvatimo, govori o nemiru i neodlučnosti, zato to i jesu glavna svojstva koja u nama prevladavaju. Doista,priznajem: čak ni u snu ni u željama ne vidim ništa čega bih se čvrsto držao; samo me mijenjanje i uživanje u promjenama čini zadovoljnim, ako me uopće nešto može zadovoljiti." I tako smo zajedno s njim doputovali već jako daleko od antičkog straha od promjene što je omogućuje putovanje.

Moderni čovjek koji izranja na svjetlost dana u ogledima velikog Francuza, promjenu pokorava snagom duha koji ju percipira, odnosno vjeruje kako se smrt da pokoriti veličanstvenom  snagom razuma. Pustolovi pera, od Sterna do Goethea, u tom će se duhu hrabro zaputiti u zemlju gdjeno limun cvate kako bi umirući tisuću puta dosegli kratkoročno savršenstvo spoznaje. A takvo što danas je navodno dostupno svima jer, eto, živimo u vremenu kada putuju svi i kada se putuje ama baš svuda.

U posljednjem, petom poglavlju Drama napretka, napredak drame Duda se bavi konceptualizacijom kulture putovanja u svijetu masovnog turizma u kojem postajemo svjedoci ma sveopće potrošnje "duhovnih sadržaja" kao rezultata kapitalističke proizvodnje slobodnog vremena koje je za konzumenta prigoda da dodatno poveća svoj simbolički kapital. Danas se tako često putuje tek kako bi se moglo pohvaliti gdje se sve bilo. Putovanje se u skladu s grand tourovskom tradicijom još uvijek poistovjećuje s iskustvom pa oni koji su vidjeli svijeta polažu pravo na to da ga zbog toga a priori i bolje vide odnosno poznaju i razumiju.

No, je li fizička promjena perspektive dovoljna za onu duhovnu ostaje otvoreno pitanje. Prije nekoliko stoljeća francuski pustolov Xavier de Maistre svoju je ljubav prema lutanjima i putovanju uspio istražiti tek pošto su ga zatočili u njegovoj vlastitoj sobi. Iskoristio je vrijeme u pritvoru za istraživanje granica vlastite mašte i duha putujući uzduž i poprijeko malenim sobičkom. Rezultat te avanture bila je njegova prva knjiga, fascinantan manifest znatiželjna duha "Putovanja  po mojoj sobi" iz 1790. godine, kojim je uvjerljivo pokazao kako mjera iskustva nisu prijeđeni kilometri, već širina duha koji putuje. U današnjoj nekontroliranoj eksploziji kulture putovanja koja se u pisanoj riječi manifestira lavinama putopisne literature još jednom svjedočimo kako su sva putovanja tek vrste kružnog kretanja koje teži unutrašnjem središtu.

Riječima Louise-Ferdinanda Célinea: "Putovati je vrlo korisno, to potiče maštu. Sve ostalo su samo obmane i zamori. Ovo naše putovanje je potpuno izmišljeno. U tome je njegova snaga. Ono ide od života do smrti."

 
Dean Duda: "Kultura putovanja"

Naklada Ljevak, 2012.