Dejan Šorak : Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne

Održava se
01.01.1901.

Vjerojatno su vrlo rijetki pisci koji ne posjeduje svoj "porod od tmine". Riječ je o onim ranim radovima u kojima se vježbalo, skrivalo ih se po ladicama ili pak javno startalo s većim ili manjim uspjehom. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak kako je Dejan Šorak, filmski redatelj, scenarist i autor tri romana, svoje prve priče napisao još kao sedamnaestogodišnjak i u ladici ih čuvao gotovo četrdeset godina.

U cijeloj priči oko prozne zbirke "Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne", sada kad se konačno i javno pokazala, još je zanimljivije što je upravo ta zbirka čak možda i najbolje što je Šorak napisao i objavio.

Nakon dva žanrovska romana, trilera "Kontrolna projekcija" i SF-a "Ja i Kalisto", te trotomnog "Američko-hrvatskog u boji", preambiciozne sage o filmu na tisućinjak stranica, ova zbirka vrlo solidnih priča pokazuje nekog posve novog (ili je točnije reći starog?) Šorka, s posve drugim tematsko-stilskim preokupacijama i prije svega "kompaktnog" u izričaju.

Iako se radi o pričama koje nas uvode u seoski mikrokozmos - mjesto Kamensko na rijeci Kupi (što je i mjesto autorova odrastanja) negdje sredinom 20. stoljeća - dakle neosporno ruralnoj prozi što i nije trenutno neka atraktivna prozna dionica (s izuzetkom Karakaševih ličkih priča), one su napisane tako da čitatelja "uvuku" u taj nepostojeći svijet i njegove aktere.

Priče prilično neujednačene kvalitete, i sa "šarmom" sitnih nedorađenosti, od Kamenskog stvaraju gotovo arhetipsko "malo mjesto" sa svojom crkvom i birtijom, lokalnim oriđinalima, grubostima, nasiljem i zločinima iz strasti, koje dodiruju društveno-političke mijene, ali ga i ne obilježavaju. Kamensko tako u Šorkovim pričama živi u ritmu godišnjih doba, u fatalizmu stanovnika i lokalnom govornom koloritu, u ponekad začudnim odnosima među likovima i njihovim strastima, u procijepu između svećenika i učitelja.

Dejan Šorak svojom je zbirkom ispisao posvetu Kamenskom i vremenima kojih više nema, ali i uspostavio dijalog s hrvatskim realizmom 19. stoljeća, u čijoj su maniri priče ispripovijedane. Ma koliko to začudno i "nemoderno" zvučalo, čitati ove priče a la Kovačić ili Gjalski možda je malo retro, ali svakako i vrijedno truda.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )