Denis Derk : Posljednja volja Vesne Parun

Otkako je Hrvatske, ove, koja je prespavala tisućgodišnji san i sama u sebi izmještena, kao projekt Oca i Sina koji se ne jednom poistovjetio s Kristom, generalissimusom Francom... stvarana rukama, krvlju i životima uvijek anonimnih junaka koji danas nemaju za koricu kruha... probudila se, od najvećih među najvećim rvatinama opljačkana, kao mala i nacionalna, u svijetu koji glasno izvikuje riječi poput: "svako novo podneblje, pod čije se okrilje stavljamo, iščupa iz nas neko prijašnje stablo, a zasadi novu mladicu..." tako šireći kozmopolitizam, na spomen autorice citiranih besjeda, ono malo zainteresiranih zapita se: Vesna Parun, kol'ko je ta luda?

Poprilično, odgovor je prve lopte, dostatno da cijeli život vjeruje u snagu poezije. Sama i ostavljena, bez glave i repa, fragmentirana poput šrapnela kojima trauma jedino može komunicirati, ova karpatska Hrvatica, Jugoslavenka, dijete Bogumila, sevdaha i ašika, Bugarka, Sirijka, muški pjesnik NDH, vlasnica zora i vihora, uvijek motrena s podozrenjem, simbol-bolesnica Nove Hrvatske, kao da je skalpelom sintakse tražila prostore i riječi kojima bi secirala, dijagnosticirala i skicirala shizofrenu identitetnu krizu jedne male, narscisoidne, incestuozne, ali uvijek što se nje same tiče, nedužne zemlje.

Posljednjih dvadeset godina, novinar Večernjaka, Denis Derk, na maestralno skroman način, bilježio je Vesnu i, upisujući je u vrijeme koje ju je zaboravilo do samoponiženja (vremena, ne Vesne) na uvelike poniženom prostoru, napisao knjigu o kojoj je teško donijeti jasan sud. Derk je doduše učinio nešto plemenito, gotovo jedinstveno u nas. Stilom i pristupom temi na kojoj bi se mnogi itekako nalešinarili, napisao je pjesnikinju bezinteresno, objektivno, ali i namjerno nedorečeno.

Derk je poštovanje prema Vesni Parun iskazao kreativnim uzmakom. Nije upisivao značenje u riječi koje bi zapostavljenoj genijalki udahnule život. Poput lika iz mašte Dore Pfanove, odlučio se postati medijem. Njegov rukopis nije tumačenje Vesne: filter je to za nju. Skromnost bilježnika žene i epohe kojoj se treba diviti. A Vesna? Luda? Neki kažu 100%.

I za Don Quijotea govorili su da je lud. Jer je bio vitez. Ali ne u službi kralja, poput našeg Viteza koji je dvorsko ludilo servilno kapitalizirao u vremenima u kojima, Vesna opet nije bila poželjna. A i sad je neka kriza. Vesna je njezina sinegdoha. Gdje će i kako pisci upisati elementarni osobni ponos? I za to ona ima odgovor: "Ne postoje dva jednaka života. I zato je književnost nenadmašiva i velika... Ljudi će opet pisati rukom, na bilo čemu, na zidovima, jer to je jedino gdje se može izreći gola činjenica, a da uz nju ne bude laž, da ne bude kancelarija, nego identitet u jeziku, u moralu, u kreatorstvu..."

I, evo opet Vesne napomoć ubogim pajacima merkantilizma!

Jer da je ovo znao trudbenik tiraža, Ante Tomić, ne bi Sanaderu u bajbok nosio uvezanog mu poskoka. Zalipia bi ga zazid. Tekston. Pa žbuku uvalio Grliću. Za scenarij. U demokraciji koja kod nas "nije donijela ni političku slobodu ni ekonomski prosperitet",uzmite ovu knjigu u ruke i domislite i moju i autorovu otvorenost. Neka vas rukovodi Vesnin naputak: "najbolji lijek za um je književnost".

Denis Derk: "Posljednja volja Vesne Parun"

V.B.Z., 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )