Diana Rosandić : Golubica mira / Colomba di pace

Tridesetak pjesama Diana Rosandić čine njezinu novu knjigu. Budući da se radi o dvojezičnoj, hrvatsko-talijanskoj zbirci stihova, broj se pjesama penje skoro na sedamdesetak. Knjiga je bogata fotografijama autorice u brojnim pozama, od kojih su gotovo sve kontemplativne. Osim one na koricama knjige na kojoj pjesnikinja čitatelja gleda ravno u oči. Autorica fotografija je Livia Mjeda iz Fotorevije, iz Rijeke.

Prvoditeljski par Vanesa Begić i Giacomo Scotti, pjesme izvorno nastale na hrvatskom jeziku preveo je na talijanski. Scotti pritom nije poštivao rime koje se nalaze u izvorniku te bi preciznije bilo reći da je autoričine pjesme prepričao na talijanski. Budući da se ne radi o zahtjevnim rimama, nije nam jasno iz kojeg je razloga ovaj proslavljeni pjesnik posegnuo za doslovnim prenošenjem leksika (s izuzetkom trenutka pjesničkog nadahnuća u kojemu hrvatsku riječ »šlic« prevodi s talijanskom riječju »orgasmo«). Ovako: hrv. »tri nula mi još u šlicu«; tal. »un tre a zero di orgasmi«. Valjda da se vidi da zna što se iza šlica skriva. Čak i kad se ne dogodi. Iako ovo nije tema pjesme, za prijevodnu adaptaciju bitno je znati da se orgazam ne događa iza ni u šlicu, već u mozgu. To je već dulje vrijeme znanstveno dokazano.

Knjiga sa još sastoji od dvadesetak stranica na kojima su izlistani kritičari i kritičarke koji/koje su o Diani Rosandić pisali za sve vrijeme njezina plodna književna stvaralaštva. Lista osobnih kritičara je, kako znamo, neophodna da se bilo koja pjesnička zbirka čita kao artikulirana i nedjeljiva cjelina. Budući da autorica smatra da je od esencijalne važnosti biti upućen u skup autoriteta koji su o njoj pisali, a sve u sklopu objektivnog prikaza knjige s natruhom mogućeg nagovora na čitanje, reći mi je tko se sve nalazi u timu.

Osim prof. dr. sc. Gorana Kalogjere, prof. dr. sc. Danijele Bačić Karković, Žarka Milenića i Ružice Cindori čije su kritike opsežno citirane, u knjizi piše da su o Diani Rosandić još pisali i Leopoldina Veronika Banaš, Vanesa Begić, Ljerka Car Matutinović, Maja Gjerek, Dubravka Poljak Makaruha, Božidar Alajbegović, Božidar Prosenjak, Ivo Mijo Andrić, Fabijan Lovrić, Ivan Panđić, Goran Ivaniš, Vanja Ivančić i drugi, očito manje poznati od ovdje nanizanih auroriteta te time zaklonjeni obazrivošću imenice "drugi".

Meni osobno najdraža kritika poezije Diane Rosandić je ona Žarka Milenića koji je, pišući o knjizi "Svjedok i vrijeme" iz 1998. pjesnikinju usporedio s Waltom Whitmanom - preciznije s njegovom knjigom u trajnom nastajanju "Vlati trave". Nakon čega je rekao kako se kod naše pjesnikinje "često javlja motiv mjeseca". Mišljenja sam da bi bez svih tih citata i navođenja imena osoba koje su o Diani Rosandić pisale, pjesme otisnute u ovoj knjizi bile potpuno nerazumljive. A zašto? Zato jer su one jako komplicirane.

Evo primjera zašto je za razumijevanje novih stihova pjesnikinje neophodno znati da je poput Walta Whitmana te da se kod nje (ponovimo to jer je važno) "često javlja motiv mjeseca": "Bez mnogo žurbe i riječi / pohranjujem te ad acta / pažljivo / nježno / i s mnogo takta." Ili: "Sjedinjena briga i skorup / u prorezu oka kao zamagljeni bokovi. / Na jeziku danas ne otrov kao piće / već čudesni voćni sokovi". Da se ne zna da se radi o transcendentalizmu, naturizmu i otvorenosti poetskoga zamaha Walta Whitmana, moglo bi se pomisliti da je autorica pod utjecajem turbo-folka. A što bi na to, molim vas lijepo, rekao uljuđen čitatelj?

Ovako mu se, prikupljenim kritikama i hvalama na račun pjesnikinje unaprijed paralelno suzi horizont očekivanja i proširi predumišljeni obzor užitka u tekstu, jer jedno je voljeti nekoga koga je formirao Whitmanov transcendentalizam, a drugo uvažavati poeziju nastalu pod utjecajem tranzicijske lirske anomije.

Pjesme u ovoj knjizi dijele se na one koje se rimuju i one koje se ne rimuju. One koje se rimuju rimuju se jer je autorica to tako htjela, kao što se i one koje se ne rimuju ne rimuju iz istog razloga. Diana Rosandić u njezinoj poeziji ne postavlja pitanja, već nudi gotove odgovore: "Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima / postoji dobro / a zlo je na drugoj strani / gaziš li na sredini nesigurna / ne govori ni da me voliš / ne govori ništa." Iz pjesme je ove razvidno da subjektkinja pjesme zna razlikovati lijevu od desne strane i da joj je za to potrebna sredina koju, kako vidimo, iz uvjerenja, ne preporuča. Izostanak sumnje, posjedovanje odgovora na vječna pitanja kojima se pjesnici uglavnom bave, nepobitan je znak autoričine zrelosti koju samo oni koji nisu na popisu njezinih kritičara mogu nepozvani dovoditi u pitanje.

Knjiga je ova, s aspekta recepcije individualne poetike Diane Rosandić, ne samo ispunila, nego djelomično i nadmašila očekivanja.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )