Dijana Stilinović : Ovo nije bubanj

Održava se
01.01.1901.

Kad mu u ruku dospije knjiga poput ove koja za sebe tvrdi da nije bubanj, čitatelj koji se sjeća onoliko koliko se sjećam ja, s nemalom dozom žala za prošlošću, postavi pitanje: kako bi bilo kad bi se kazaljke mogle vratiti unatrag i tako vrtjeti dovoljno dugo da se i autorica i kritičar vrate u vrijeme u kojemu se pjesnike, a s njima i kritičare, uzimalo za ozbiljno. Bi li se tada ova knjiga mogla svrstati u nešto što je akademik Mrkonjić, ugraviravši to u nacionalnu kulturu, nazvao pjesništvom iskustva jezika.

No, vremena nisu takva. Stvari se više na taj način ne parcijaliziraju. Iz perspektive postsubjektivizma i post-identiteta, takve moderinističke podjele, osim dokumentarnog značenja, nemaju nekog književnopovijesno i interpretativno uporabljivog viška produktivne memorije. Iako se naslanja na tradiciju iskustva jezika, njegove tjelesnosti, gradbenosti i energije, iskustvo jezika i nije jedino iskustvo ove izuzetno zanimljivo koncipirane knjige.

To nam govori dvije stvari koje supostoje: vremena su drukčija, drukčije se posreduje iskustvo svijeta, ali istovremeno se nad tekstom koji je tu do mene, nadvija otvoreno pitanje, jesu li ikad iskustva jezika, zemlje, tijela... bila jasno razdvojiva? "Ovo nije bubanj" jasno nam odgovara: NE!

Iako se, prisjećajući se velike Anke Žagar, Dijana Stilinović, slaže s time da uvijek postoji netko zbog koga pišemo normalno, njezina je olovka nervozna. Alat kojim se potvđuje da se površinom papira ne "dobuje u ritmu tam-tama", u pjesmi "Ðubrenje duha", grafitnom oštricom usijeca koncept da tijelo nije samo naše i da iskustvo izrazito produhovljene poezije može biti itekako sekularno. Gotovo panteistički zatravljeno, udivljeno baš onim "inkantanim" u konceptu sekularnosti.

Kod Dijane se sve nešto i nekom reže: nokti na nogama i rukama, kose živih i mrtvih, rožnati duhovi traže pravicu, kosa se pegla dok Francis Bacon "đubri duh". Iskustvo zemlje, egzistencije, amalgama gnoja i tla (ali i "ja") živuća je sastavnica tijela koje, ponovimo to, ne mora uvijek biti naše da bi se našim mesom, iz mesa, na njemu pisalo.

Knjiga o našim tijelima koja nisu (samo) naša, otvara i pitanje originalnosti koje se, gotovo pola stoljeća ušutkivano povijesnim tekstom o iscrpljenoj literturi Johna Bartha, tek posljednje vrijeme počelo glasnije postavljati, jedno je od važnih pitanja knjige. Jer, kad u mottu, Beigbeder kaže da kad Bruyere kaže da je sve rečeno, kaže da je siguran da je to prije njega već netko rekao. Modernist bi skočio i rekao nitko. Isti onaj nitko tko me neće uvjeriti da baš to nikad prije nije (bilo) rečeno.

No, to Dijanu na taj način ne zanima. Ona pak kaže da "kazaljke biraju smjer". A to nas vraća na početak priče o vremenima ozbiljnosti, značenjima razdioba, i nevažnosti motivske jednoznačnosti i imanencije fokusa i stila. I zato ova knjiga nije bubanj. Kao što niti ona lula avangarde to nije bila.

Ali je knjiga "uolovčen" bubanj. Bubanj uolovčen olovkom koja se možda "s vremenom (i sama) obubnji (pa) uolovči njegove mijene i raspetlja ga, arhetipski, iz principa."

 
Dijana Stilinović: "Ovo nije bubanj"

Algoritam, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )