Dimitrije Popović : Raspeće strasti
Više od tri desetljeća, prema vlastitom iskazu, bavi se slikar Dimitrije Popović kompleksnošću lika biblijske Marije Magdalene, a sada je očito došlo vrijeme da se dio po dio te dugoročne opsesije prezentira "prema van". Osim primarnog, slikarskog medija (izložba u Klovićevim dvorima), biblijska je bludnica i grešnica temom i prvog Popovićevog romana, iako "pisana riječ" ovome slikaru nije strana, no do sada se manifestirala isključivo u esejističkom diskursu.
"Raspeće strasti" već i naslovom sugerira o kakvom će romanu biti riječ - osuvremenjivanje i "otjelovljenje" Marije Magdalene, između ostaloga inspirirano i knjigama kao što su "Sveta krv, sveti gral" ili pak megauspješnica "Da Vincijev kod", na koje se i autor sam referira u uvodnome dijelu, natopljeno je ogromnom količinom patosa i vrlo izravnim rabljenjem religiozne simbolike, no ipak bez ozbiljne reinterpretacije, pa i jasnog razloga zbog čega se uopće sve to čini/piše.
Roman se zbiva u doba pripovjedačeva djetinjstva i mladosti na Cetinju i fokusira na lik tamošnje lijepe bludnice kao suvremene Marije Magdalene, te inzistira na prilično površnom (pa i banalnom) paralelizmu biblijskih i suvremenih događaja, što osobito dolazi do izražaja u prvome dijelu. U njemu se osim kontekstualiziranja i osvjetljavanja glavnog ženskog lika i njezinog obiteljskog i socijalnog backgrounda, izravno "prepisuju" ključni biblijski događaji vezani uz Mariju Magdalenu (scena kamenovanja, pranja Kristovih nogu i dr.).
Pri tome njezina suvremena, cetinjska inačica, inače lijepa i putena djevojka bez roditelja koja živi s tetom koja je poučava vjeri, doživljava nadnaravna iskustva, istjerivanja demona i susreće Njega, dakako Isusa, isprva lebdećeg iznad mora, a potom smještenog u obližnji bife gdje će mu djevojka prokazana kao bludnica suzama oprati noge.
Prvi dio romana, tako, doista ne izaziva ništa drugo do osjećaj kako smo do grla utonuli u kič kojem još jedino nedostaje glazbena podloga, recimo ona u kojoj se također, samo za potrebe europskog glazbenog neukusa, "propitivao" lik biblijske grešnice, a skladateljski je potpisuje Tonči Huljić.
Drugi dio romana u kojem putena ljepotica, cetinjska Marija Magdalena, postaje model slikaru Salvatoreu za zavjetnu sliku biblijske grešnice, nešto je kompaktniji i puno smisleniji; da nema tog lošeg dojma prvoga dijela čak bismo ga ocijenili posve korektnim. U razgovorima se, erotskim napetostima i konačnim prepuštanjima tjelesnim užicima slikara i modela razotkrivaju neki aspekti "suvremene Marije Magdalene", od njezina odnosa prema vlastitom tijelu i strastima, njezine duhovnosti i odnosa prema vjeri, pa sve do načinjanja dvosmislenosti odnosa Isusa i Marije Magdalene, gdje smo već posve na terenu Dana Browna.
Ukočeni dijalozi, klišejizirano uvođenje snovitih motiva i "neizrecivih iskustava", težnja da se u svakoj rečenici bez imalo gipkosti i opuštenosti iskaže neka uznesena istina, da se konstantno dodiruju velike, dramatične teme – erosa i thanatosa, umjetnosti, ljubavi, grijeha, vjere - izravno poduprte citatima iz Evanđelja, kao i veliko finale u maniri romantičarskih romana gdje umire jedan od ljubavnika – sve to ukazuje na činjenicu kako slikarsko oko i smisao za detalj doista nisu dovoljni kako bi roman funkcionirao.
Priča o ženi koja "raspećem strasti teži uskrsnuću duha" očito funkcionira kao nusprodukt slikarskog ciklusa, no u literarnom smislu skreće u onu ulicu gdje dekontekstualizacijom biblijske simbolike i njezinim prepletanjem sa sentimentalnošću dolazimo samo do poprilično anakronističkog kiča.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )