Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Franjo Nagulov • 20.01.2022.

Dinko Kreho : Odmor od kulture

Dinko Kreho: Odmor od kulture

Slipstream kao podžanrovski rub znanstvene fantastike naziv duguje istaknutom predstavniku cyberpunka, Bruceu Sterlingu. Cyberpunk kao znanstveno-fantastični podžanr temelji se na spoju regresivnih egzistencija i visoke tehnologije, a ako je prema toj karakteristici suditi, osobito s obzirom na slipstream kratke priče Dinka Krehe (Sarajevo, 1986.), mogli bismo zaključiti da su dodirne točke cyberpunka i slipstreama brojne, da se (pod)žanrovi dijelom preklapaju te da kategorizacija uvelike zavisi o interpretativnom rakursu konzumenta djela. Nastojat ću ilustrirati.

Cyberpunk možemo povezati s romanom "Sanjaju li androidi električne ovce?" Philipa K. Dicka iz 1968. Slipstream bismo mogli, posve slobodno interpretirajući, povezati i sa spomenutim remek-djelom znanstvene fantastike, ali istovremeno i sa CBS-ovom televizijskom serijom Zona sumraka Roda Serlinga (izvorno emitiranom od 1959. – 1964.). U ovdje razmatranom slučaju, dakako, i s magijskim realizmom, kao i s dobro nam poznatom franšizom Dylan Dog, primarno stripom koji je pokrenuo Tiziano Sclavi, a koji izlazi od 1986. godine. Godine, primjećujete, rođenja autora zbirke "Odmor od kulture" o kojoj je ovdje riječ. Nemojmo to pripisivati detektivskom njuhu potpisnika ovih redaka: prošle je godine Kreho objavio i knjigu naslovljenu "Naš vršnjak Dylan Dog", zbirku interpretacija pojedinih epizoda stripa uz koji smo generacijski odrastali, u sklopu kojih kritičke okvire proširuje na društvena pitanja prijeratne zemlje i poslijeratnih zemalja, potvrđujući, prije svega, esejističku britkost i nimalo suzdržani angažman, mlađe poststripovsko čitateljstvo ujedno upućujući u činjenicu koja bi morala biti općekulturna.

Stilski, možemo govoriti o razmjerno jednostavnom diskursu, katkad takoreći informativnom, uz suptilna povremena skretanja u digresiju koja uglavnom ne ometaju fabularnu liniju. Fokalizacija je često unutarnja, premda lik-pripovjedač u pravilu nije i središnji lik priče. On je (katkad i oni) obično poznanik ili prijatelj središnjega lika koji biva opisan psihološkom i moralnom, rjeđe društvenom, a tek neznatno fizičkom karakterizacijom. Što je, uzmemo li u obzir formu kratke priče, i logično. U pričama kao što su Zidari ili Komesari dijalozi su gusti te utječu na protočnost teksta. U pričama poput Total Love naznačenija je esejistička komponenta. Takvi su trenuci na razini rukopisa, srećom, rijetki, ne stoga što esejist Kreho ne zna pisati eseje, već stoga što bi dominacija esejizma naudila priželjkivanom kratkopričaškom vitalizmu koji ionako, pored pozitivnih dojmova, nije u potpunosti ostvaren, a što iznova otvara pitanje nerijetko podcijenjene zahtjevnosti forme. Priče međusobno nisu motivski čvrsto povezane, a likovi jedne ne pojavljuju se u ostalim pričama.

Više o prirodi teksta možemo doznati iz autorskoga pogovora naslovljenoga O pričama koji, osim što nudi stav o položaju forme u recentnoj regionalnoj književnoj produkciji, pojašnjava kako je njihovo nastajanje vezano uz natječaje za kratku priču i programe rezidencijalnih boravaka. Njihova je selekcija, osim prema kvalitativnom kriteriju, stoga temeljena na zajedničkoj idejnoj osi. Posljedično, usprkos spomenutoj prirodi nastanka tekstova uvrštenih u knjigu, možemo govoriti o pristojno organiziranom korpusu koji, vjerujem, podjednako sugerira autorsku i uredničku pribranost (urednica je knjige Ivana Rogar).

Odmor od kulture Kreho Dinko

Protagonisti Krehinih priča dominantno su generacijski bliski. Oni su na rubu sredovječnosti, razočarani su (bivši) socijalisti, pripadnici (nižega) srednjeg sloja, intelektualci, no rijetko i cinici, u većini slučajeva konzumenti umjetnosti (ponajviše književnosti), katkad i sami umjetnici, rezidencijalci, a katkad i oni kojima pohađatelji rezidencijalnih programa idu na živce koliko i, primjerice, književne nagrade. Ne treba biti odviše mudar te upućen da bi se između redaka, u više navrata, iščitala kritika domaće (regionalne) književne scene, njenih često put incestuoznih odnosa te selektivnoga komentiranja, zavisno o omjeru štete i koristi po komentatora, anomalija u produkciji kakvih, čitateljsko mi iskustvo potvrđuje, ne manjka. To možemo proširiti na prikaz ljevice u priči Projekt Knez kao, sažet ću i parafrazirati, onih koji lamentiraju uz craft. Naime, crni đavo u meni nagnao me je zaključiti da je ovdašnja ljevica kihnula kada je umjesto zidarskoga počela piti craft pivo i nositi, kao u priči Večer na Zemlji, majicu s natpisom Postsocialism (starke se podrazumijevaju). Ili kada je u šumu, umjesto zbog revolucije, počela odlaziti zbog muzičkih festivala. Dakako, kritika je samoga postsocijalizma, napose postjugoslavenske posttranzicijske dekadencije, neusporedivo i zasluženo izravnija: do mjere koja se, slučajno ili ne, poigrava s jednom od omiljenih konspirativnih teorija posljednjih dviju godina, onom čipiranja, u što se Luiđi iz navedene priče zaklinje kao Nenad Bakić u svoje grafove. Zasićenje društveno-mrežnom konspirativnošću, srećom, ne utječe na konspirativni materijal priča. Koje, preciznije rečeno, usprkos korištenim „sredstvima“ nisu konspirativne niti to pretendiraju postati.

Vremenski je okvir priča, uz rijetke iznimke, očekivano smješten u razdoblje od raspada SFRJ do danas, s posebnim naglaskom (priča Odmor od kulture) na razdoblje od Miloševićeva pada do atentata na Đinđića (2000. – 2003.) označeno kao doba propuštenih prilika, budući je tada i u Hrvatskoj došlo do zaokreta u smjeru demokratizacije, liberalizacije i progresa (trećesiječanjski izbori). Doba propuštenih prilika na koji ratom ušutkana generacija, s obzirom na dob i odgoj, nije mogla znatnije utjecati, premda je posljedična melankolija jasno uočljiva te ju možemo čitati upravo kao propuštenu priliku, bunt potraćen na mladenačka pijanstva i nimalo futurističke, predinternetske snove svedene na bljedolike androide, fazore i teleportaciju, a hranjene arkadnim videoigrama kojima smo se, makar hipotetski, skloni generacijski vratiti (Komesari). Iskustvo potonje priče podjednako ukazuje na (ne)iskorišteni vizionarski potencijal arkadijske generacije u preširokoj odjeći, s frizurama na razdjeljak i žetonom manjka u džepu, no ujedno i na kontrolu zbilje koja, da stvar bude bizarnija, uključuje i kontrolu stanja melankolije te nostalgije. Što opet, kumulativno, potiče povući paralelu s lanjskom njemačkom miniserijom The Billion Dollar Code, dojmljivim prikazom kraha mladenačke vizije izazvanoga nemilosrdnim djelovanjem korporativnih mehanizama pokretanih neutaživom pohlepom, u vlastitim očima, zauvijek nedovoljno moćnih.

Skretanja bih u možebitno nadnaravno pritom ocijenio, u skladu sa slipstreamom, prepuštanjem interpretacije neobjašnjivoga čitateljskoj imaginaciji. Jer neobjašnjivo, bez obzira na to kako je Dylan Dog sebe volio nazivati, ne znači nužno i nemoguće: to možemo potkrijepiti i opisom protagonista priče Anton Benčić, magična djevojka, kao znanstvenoga ateista kojem se, međutim, događa transformacija lišena mogućnosti racionalizacije, a koja, opet valja čitati između redaka, uključuje i u konzervativnim postjugoslavenskim državicama delikatna pitanja roda i spola, kategorija koje se, katekizamskim tumačenjima, bezrezervno stavlja u ekvivalentan odnos. Čemu možemo dopisati i radnju priče Noćna crkva, a koja, premda Krehin tekst ne pretendira biti proročanstvom, daje nagovijestiti ateizam kao budućnost društva koje se u jednom trenutku (ipak) othrvalo višedecenijskom mentalnom rikvercu. Tek usputno, u danoj se priči pojavljuje Slobodna evanđeoska zajednica Martingaj, dok se radnja priče Imamo robota odvija u Martinovcu: slutim da je sličnost toponima uvjetovana prikriveno konotativnim značenjem. Sličnost, usprkos ovdje povlačenim paralelama, nipošto zato ne treba nalaziti u također lanjskoj Netflixovoj miniseriji Midnight Mass redatelja Mikea Flanagana koja, naime, podrazumijeva odmak od kršćanske dogme, ali ne i od vjere u onostrano.

Tim tragom, ironijski suptilno, u spomenutom Odmoru od kulture, inače završnoj priči knjige, upoznajemo Darka Damjana, performera-vizionara, možda i šarlatana, koji osmišljava (ili barem u to pokušava uvjeriti pripovjedača Leona) svojevrsno algoritamsko proročanstvo prema kojem na ovim prostorima slijedi kolaps kulture. Doduše, za takvo proročanstvo možda i nije potreban spoj infinitezimalnoga računa i alkemije, premda se spomenuti kolaps ne odnosi tek na estradizaciju, već na krajnju točku progresa sistemske neuređenosti (što valja shvatiti kao značenje superordinirano pojmu estradizacije): Po Damjanovoj računici, kulturna scena Srbije, ali i Slovenije i drugih nam bliskih zemalja, srljala je u entropiju. Za obesmišljavanje, pak, proročanstva, čak ni ako je po naputku algoritma, nepotrebnom se ispostavlja, premda to nije izrijekom naglašeno, Damjanovo privremeno lažiranje smrti. Ono, uz sve o Damjanu prethodno navedeno, valja uzeti u obzir tek kao komentar egotripa kao ovdašnje posve uobičajene književne pojave, ali i već spomenutih proračunatosti koje rezultiraju nadasve selektivnim kritičkim angažmanom, posljedično i kritičkom predvidivošću: »Da se razumijemo, mene zaboli za sudbinu kulture«, nastavio je Damjan. »Na sceni svakako neće ništa ni znati. I dalje će se svađati ko je dobio ili nije dobio ovu ili onu nagradu, ko je kome popušio za hiljadu-dvije eura, ko se uvukao u guzicu kojoj fondaciji, ko je na državnoj sisi." Ono što me je zaintrigiralo, ne zbog sličnih ideja koje sam iznosio u svom preklanjskom romanu, spomen je računalno kreirane poeme koja je u međuvremenu obrisana, a koja postavlja pitanje autorstva u budućnosti (dijelom, možda, i u sadašnjosti). Algoritamska kombinatorika riječi, s obzirom na njihove karakteristike (od ekspresivne vrijednosti do semantike), matematički učinkovito tako ispisuje najljepšu poemu koja se u jednoj književnosti ikada pojavila. A koju je Damjan, kako bi spasio humanizam (ili kako bi udovoljio povrijeđenom egu), naprasno obrisao, nastavivši se potom pojavljivati i nestajati, baviti se tzv. ozbiljnom i tzv. estradnom umjetnošću – biti, rekao bih, na sliku i priliku Tončija Huljića, poduzetnika i umjetnika.

Na to, u još radikalnijoj varijanti, valja nadovezati lik Denisa Kneza iz priče Projekt Knez. Genijalni pisac, pokazat će se, nije čovjek. Posrijedi je artificijelni entitet inteligencije superiorne ljudskoj, shodno tome i mogućnosti kreativnoga izražavanja. Ono što uskraćuje na uvjerljivosti je smještanje takvih fenomena u ovdašnje prostore. Ne zbog skepse prema pripadajućim kapacitetima za razvoj umjetne inteligencije, već zbog usmjeravanja tih odveć limitiranih resursa prema, ni manje ni više, literarnom stvaralaštvu. Što, s druge strane, možemo shvatiti i kao crnohumornu gestu koja potiče na preispitivanje u književnim krugovima učestalo ponavljanih floskula poput nove popularnosti poezije (koja u nas nikada nije niti će biti popularna), dijelom potaknutih iluzijom društveno-mrežnoga književnog bubblea obilježenoga, barem načelno, međusobnim čitanjima. Softver za pisanje „savršene“ poezije ili android koji je opusno te kvalitetom kadar nadmašiti Krležu, prestaje biti pitanje hipoteze tehnoloških limita, a postaje investicijsko pitanje. Koje, s obzirom na realnu popularnost pisane riječi u nas, još dugo, barem mimo slipstreama i SF-a, neće biti aktualno.

Kao što je aktualna tzv. moć iscjeljivanja problematizirana u priči Pomiritelj koja, dotičući se tzv. liječenja dodirom, osobito efektno problematizira razlučivanje zbilje od „zbilje“, pri čemu ne mogu ne primijetiti poveznice s aktualnim pandemijskim nedoumicama proizašlim kako iz neznanja, tako i iz kroničnoga pomanjkanja empatije u društvu. U priči naslovljenoj Zidari odlazi se korak dalje, u fenomen (crne) magije koji bi, da nije vakcine, i dalje bio uzrokom gotovo svih problema s kojima se ljudi u regiji ni krivi ni dužni susreću: kockari koji se, ni krivi ni dužni, nalaze u dugovima. Ili pušači koji, ni krivi ni dužni, boluju od raka pluća. Ili željni popularnosti koji, ni krivi ni dužni, pišu poeziju. Dionici male kulture za koju, ni krivu ni dužnu, piše: Mi smo mala kultura i nemamo luksuz čekanja da institucije prorade – čak i kada bismo vjerovali da će proraditi. Transhumanizam, mada izrijekom spomenut, pritom je primarno akcentiran ne kao zasebna vrijednost, već kao (moguće) sredstvo postizanja društvene rehumanizacije koja je, što možemo zaključiti i bez čitanja ove knjige, nasušno potrebna.

Naposljetku, premda je od svih priča Total Love najmanje začudna i najmanje priča, ne mogu ne spomenuti ironični komentar ideje općega pomirenja, u nas to znači pomirenja potomstva ustaša, četnika i partizana, a koje nije moguće upravo zbog svoje moguće izvedbene djelomičnosti. Naime, otvoreno je pitanje posljedice dugogodišnje indoktrinacije i historijskoga revizionizma, ali i djelatne međuovisnosti nacionalizama koji, lišeni opozicije u vidu „suprotnoga“ nacionalizma, bivaju osuđeni na propast. To objašnjava njihov kontinuitet iza kojega, na vječno zaraćenim stranama, stoji institucionalna podrška, čak i obrazovna politika koja, kompatibilna s revizionizmom, istiskuje historijski potvrđenu, antifašističku opoziciju: Ali njihove uniforme, njihovi očnjaci u mom mesu, sjaj u njihovim očima, sve je tako vraški uvjerljivo… Njihove značke koje defiliraju pod suncem i zaklanjaju mi pogled, kao na nekoj morbidnoj smotri. Sve su na broju, osim jedne. Sad je već izvjesno: uzalud čekam da i partizani ustanu.

To je ujedno i najrealističniji trenutak ove čitanja vrijedne zbirke.  

Dinko Kreho

Odmor od kulture

  • Durieux 07/2021.
  • 165 str., meki uvez
  • ISBN 9789531884976
  • Cijena 105.00 kn

Dinko Kreho, autor nekoliko zapaženih esejističkih i pjesničkih knjiga, sada je istupio sa svojom prvom pripovjednom zbirkom 'Odmor od kulture'. Kroz četrnaest slipstream priča, oblikovanih kao zagonetka s dilandogovskim obratom, defiliraju kiborzi i divovski roboti, ljudi prerušeni u jednoroge, igraće konzole za prijenos u drugu dimenziju i još svakojake fantastične pojave.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –