Dnevnik putovanja i čitanja : Danilo Kiš

DJETINJSTVO: BESTIJARIJ I HERBARIJ

skice

 
Intro: Krava
 
Kravu Andreasa Sama, Narandžu, susrela sam jednog ljeta vozeći prema delti Neretve. Ležala je na travi ispod nasipa uz samu rijeku i vjerojatno preživala u trenutku kad sam je ugledala i zaustavila auto.

Cesta koja prati rub kanala na tom je mjestu ravna kao pista, bez utora ili puteljka na koje bi se moglo skrenuti i stati, pa sam, naposljetku, parkirala nasred kolnika, stotinjak metara dalje.

„Želim da vidiš kravu", rekla sam otvarajući stražnja vrata i otkopčavajući pojas mojoj sedmogodišnjoj kćeri.

U retrovizoru se može vidjeti kako se udaljavamo hodajući uz cestu. Nikamo ne žurimo,  to je zadnji dan našeg ljeta - kasnije ćemo pronaći jednu pjeskovitu plažu i tamo provesti kasno popodne, ona u igri, a ja gledajući ljude i nebo.

Kad smo joj prišle, lijepa riđa životinja se podigla na noge, pogledala nas i dvaput mahnula repom. S nje s podigao crni roj zelenih muha.

„Vau krava! Kako je velika!", kaže Lui. „Ima sisurinu."
„To je vime, iz njega izlazi kravlje mlijeko", objašnjavam kravu.
„To je sisa", kaže Lui tvrdoglavo. „A čija je ovo krava?"
„To je krava koju čuva jedan dječak, Andreas Sam", padne mi na pamet.
„Di on živi?"
„Andreas Sam živi u pričama."
„Je li u tvojim?"
„Ne, ne u mojim, u pričama jednog pisca koji se zove Danilo Kiš."

Krava opet zamaše repom i legne, sigurnija u naše dobre namjere. Ovaj put polete samo dvije-tri muhe. I muhama je prevruće.

„Ma daj", kaže Lui. „Kako ova krava živi u priči, pa evo je."
„Kažem ti", kažem.
„Pa dobro, kako se zove?", pita plava mršava curica.
„Narandža."
„Naran-džaa?!"
„Kao naranča", kažem.
„Baš."

Mala mi ne vjeruje.

„Kako znaš?"
„Ts, kako ne bi znala. To je najlipša krava u selu, pogledaj je bolje. Nemoj mislit da su druge krave tako lijepe. Da je ovo neka druga krava, ne bi mi ovdje stale."
„Hm", kaže ona mjerkajući govedo, „krava pa naranča?"
„Narandža, rumena ko višnja." (Tako je rekao Andrej Sam.)

Mekana svjetlost spustila se u krošnje jablanova. Lui se nasmije kravi - ona je vidjela morsku kravu u Korčuli, pod stijenom, ali ovakvu kravu vidi prvi put. Na Narandžinom vratu klepne zvono.

„Stvarno, imaš pravo, ova je Naranča rumena ko višnja. Ajde, idemo sad."
„Idemo", kažem i požurim za njom. Lui se osvrće i maše životinji koja nas još neko vrijeme promatra. Zatim ulazimo u retrovizor, u auto.

Životinje koje je zamislio Kiš

Pri kraju slavnog Borgesovog „Manual de zologia fantastica", u izdanju iz 1967., mogu se pronaći i životinje koje su zamislili neki pisci, Poe, Kafka, C.S. Lewis; a ovaj bi popis, naravno, mogao biti i znatno duži. A kad bismo fantastičnoj fauni u nekom literarnom zoološkom vrtu pridružili i one stvarne životinje, divlje i domaće, bila bi to jedna od opsežnijih ikad napisanih knjiga, jer za svojim životinjama došla bi i djeca. Bila bi to, u svakom slučaju, najbučnija knjiga.

Uopće, ima u tome neke nerazdruživosti, teško je zamisliti djetinjstvo bez životinja. Promatrajući ih zajedno u igri uočljiva je sličnost: životinje su vječno djeca, ljudi su u ranom djetinjstvu  čovječanstva bili životinje i ta se najranija mladost uvijek iznova ponavlja.

Neke od životinja iz knjiga, zapravo su odrasli ljudi - to je slučaj sa Schulzovim mačkama u „Genijalnoj epohi". S druge strane, padaju mi napamet Le Clezijeve priče o djeci („Mondo i druge priče") - njegovi lutajući dječaci i djevojčice imaju odlike djece-životinja koja su divlja i nesputana, nasilno zarobljena okvirima društva, škole, institucija. O toj ne-slobodi govori njegova knjiga.

Namjerno ne stavljam riječ „kao" između ljudi i životinja ili djece i životinja, ne radi se o usporedbi ili o metonimiji. Mislim da Schulzove mačke uistinu jesu ljudi: „grozno i svečano ozbiljne", ali i „bez iluzija i razočarane životom" dok „obuzete splinom gunđaju naboranom usnom", a Le Clezijeva gradska djeca još toliko bliska i sastavljena s prirodom imaju u sebi one elementarne, dakle i animalna osobine, kao što je spomenuta žudnja za slobodom - svojstvena, urođena i ljudima i životinjama, podjednako i ezoterična i nagonska.

Možda je najpitomiji, najosobniji bestijarij među čije korice imamo priliku zaviriti onaj u Kiševim „Ranim jadima", strasno ispisanoj nostalgiji za nesretnim djetinjstvom u Bemovoj ulici - tamo su sobe mirisale na glad, na trule perine i na konjski urin, a razbuktali bokori crvenih ruža na alevu papriku (također na glad).

Taj svijet u kojem, kako kaže Andreas Sam, nema pravde ni za mačke ni za ljude, svijet je životinja s humanom naravi i ljudskom sudbinom. Njegov pas Dingo u jednoj priči progovara, a naposljetku umire od tuge; konji se zovu Sultan i Bula i oni to, na svoj način, uistinu jesu. Ljudi, opet, dobivaju neke animalne odlike koje u pravilu nisu zvjerske, naprotiv podcrtavaju njihovo ljudsko dostojanstvo gurnuto ka animalnom, na rub egzistencije: u krajnje siromaštvo, propadanje, bijedu, studen, glad, rat, smrt, „nedostatak obuće"; u gospodstvo poniženih.

(U onoj kratkoj priči „Kruške", kada Andi njuška plodove i već po njuhu razabire koja valja, a koja ne, njegova gazdarica kaže:"...ovaj mali Sam bira kruške, Bože mi prosti, kao pas, njuhom. Morat ćemo da ga vodimo u lov sa psima. Ionako imamo malo pasa...")

U kokošarniku su kokoške, u dečkovoj glavi ušenke, vaške, između prstiju svrab, a na livadi kao priviđenje svijetli lijepa krava Narandža (naranča blista i na stolu u zdjeli gospođe Rigo, učiteljice, dok Andi guta masne, suhe čvarke); na livadi su zunzare i lažipčele, leptiri i naduti skakavci, u jastuku „najfinije labudovo perje" Maksa Ahašveroša.

Andreasove životinje umiru - to je Kiševa ratna, gladna fauna. Vojnički konji skapaju od gladi. Mačiće koje je netko odvojio od majke - nakon što žalosno uviđa da ih „nijedna mačka neće usvojiti" - Andreas eutanazira kamenom u sceni surovog milosrđa.

(Dječak, sestra i majka usred divnog šumskog sna za malo umaknu smrti od otrovnih vrganja, također zbog gladi.)

Dingo umre kad ga njegovi ljudi, jer tako moraju, ostave i odu. On je pas i po pitanju vjernosti, pripadanja, nešto više od čovjeka.
A tamo na putu ka smrti, u koloni žrtvovanih, premlaćen je (kao životinja!?), Andijev otac Eduard Sam, bez štapa, bez naočala, pod crnim šeširom s tvrdim obodom. „Plakao je kao malo dete dok se iza njega širio izdajnički smrad vlastitih crijeva."

Sve životinje Andreasa Sama umrle su okrutno, no s dostojanstvom kakvo priliči ljudima. Eduardu Samu je dostojanstvo bilo oduzeto prije negoli život. Od rođaka se iz logora vraća stric sa tužnim logorskim baladama i rodbinskim naricaljkama koje svira u okarinu, „hučući kao sova". Ostali su posmicani, mrtvi.

Ako date djetetu da nacrta svoju obitelj, ono će najvjerojatnije nacrtati i svoje životinje. Pišući o djetinjstvu slično radi i Kiš: stvara portret obitelji sa životinjama.

Eto tako, da se vratimo na početak ove skice, pisac Kiš zamišlja životinje: kao prijatelje iste kobi, članove obitelj. Kod njega, djetinjstvo je bestijarij, livada, sunčano smrtište. Neke bi njegove životinje ilustratori u zamišljenim priručnicima zoologije uistinu mogli crtati kao ljude.

Herbarij

Primjećujem da prostor djetinjstva često opisujem biljkama. Ako zapišem: ružmarin, lavanda, murtila, brnistra, pinija, kostriš, kupina, kantarion, limun, mirta, bor, lovor, morske trave..., i ako čitatelj rastvori taj herbarij, lako bi po ovim znakovima, bez ijedne druge upute, pronašao prostor mog djetinjstva - prateći rasute mirise  koje zaziva svaka od tih parfimiranih, začinskih riječi. Geopoetika tu/tako postaje autopetika. A i obrnuto.

Andreas Sam u herbariju svog oca Eduarda (Herbarium Pannoniensis), pronalazi: krasuljak, bogorodičnu travu (kantarion!), žalfiju, šafran, Gypsophiliu peniculateu...

Ali to je tek početak, već na novoj stranici zavode mirisi iz vrtova i ružičnjaka, kroz prozore teksta provaljuju teški bokori jorgovana, raskoš uvijek crvenih ruža, nadiru pobjedničke sablje korova, bujaju proždrljive trave, a potom, kao smiraj, javlja se miris cvijeta divljeg kestena, djetinjast ljekovit miris lipe i kamilice, prva ljubav koja miriše na sasušenu divlju djetelinu. (Ali sustiže ih vonj gnjilih bofl-ruža, teški kiseli smrad konjske mokraće i raspadanja.)

Pjesnik, „pobednik nad vremenom, još uvek nemoćan pred cvećem i livadom", na mjestu na kojem je bio dom njegovog djetinjstva nalazi: stablo jabuke, lijehu luka, „lepi zeleni praziluk" i, opet, razbuktale bokore ruža - luksuz siromašnih.

Što je djevojci rekla eolska harfa

Neka žena se vraća svojoj kući njuškajući putem mirise koje je, odlazeći iz djetinjstva, ostavljala iza sebe kao oznake, orijentire za buduća navraćanja u prošlost. Ona prikuplja bilje za gorki ljekovit tonik i za sapun koji pomlađuje; to je koktel u čijem receptu stoje lavanda, ružmarin, limun, morske trave, murtila... U svojoj glavi ulicu u kojoj je odrasla i koja se zove Murtinica slikom prevodi u zidove iz kojih raste murtilica (bosiljak, baziliko) i kapare.

Na tom je putu, prije već dosta godina, odlazeći iz djetinjstva, ugledala najmističnije od svih stvorenja Kiševa imaginarija: pali dalekovod, električnu drvenu banderu sa šest žica i izolatorima od porculana, onu eolsku harfu koja proriče budućnost. Lijepu i svrsishodnu stvar, u svakom slučaju.

Evo što je harfa djevojci pjevala na uho: rekla joj je da će napustiti kamenu kuću stisnutu u kamenoj ulici, da će uskoro završiti rat, da će joj umrijeti otac, da će tražeći tog mrtvog oca najzad dospjeti u Crnu Goru, zemlju svog izgubljenog, zametnutog djeda i otad se često tamo vraćati, da će imati nove knjige, 1500 olovaka, 200 naliv-pera, crno prijenosno računalo koje je herbarij i bestijarij, da će sresti muškarca kojeg će vječno voljeti, da će putovati, vidjeti mora i gradove; da neće istraživati svoje mutno porijeklo, ali nikad neće prestati silaziti u djetinjstvo, da će joj jedan čovjek dati knjigu u kojoj će pronaći priču o eolskoj harfi, da će o tome pričati svojoj kćeri.

**

Dnevnik slušanja

Feist: "When I Was A Young Girl"