Dnevnik putovanja i čitanja : Mjesec iznad Splita

‘Luđaci
Oni su svjetlost svijeta
Mi gledamo

A oni vide
Mi se smijemo
Oni su smijeh
Njihova ludost nam
Otvara vrata
Iz ludnice
Koju zovemo
Svijet'

( iz pjesme 'Preludij' - Predrag Lucić: 'Mjesec iznad Splita', Algoritam 2012.)

Kad sam prije nekoliko dana, na pulskom Sajmu knjige, upitala mog prijatelja Stanislava kupuju li ljudi te metafore u njegovom putujućem Dućanu metafora,  rekao mi je držeći vilenjačku kapu na glavi, ali potpuno ozbiljan: 'Ljudi baš i nemaju novaca, ali izvan toga, poznato je da 17 posto ljudi ima srce, na tih 17 posto uvijek se možeš osloniti.'

Za onih ostalih koliko-god-bilo posto, opjevana Mare Žebon, žena koja se dobro razumila u razne metafore i ostale stilske figure ljubavi, rekla bi, da može, grezo, ali poetično, jedan od najljepših ne-ljubavnih stihova ikad: 'Mladiću, tim mrzlim srcem, možeš poć jebavat led.'

Okruženje, kažu na Dnevniku, piše u novinama, nije sklono poeziji. 'Tako malo je Grka u Lenjingradu sada', piše Predrag Lucić da piše Josif Brodski. U Splitu ih je, bome, još i manje. Ponekad mi se čini da ih sve poznajem.

 
U ovom gradu, iz kojeg, kažu, već godinama ne stižu dobre vijesti, a prve su propale ili se povukle lijepe, hrabre i neobične stvari, poezija je, hvala na pitanju, odlično, nikad bolje. I 'Mjesec iznad Splita'  je definitivno dobra vijest, rukopis fine mehanike, koji ne popravlja svijet, ali umeće u njega srca, i pomalo prijeti da oni postotci narastu barem do 18, 19, 20 posto.  Da je to dosta, potvrdit će svatko tko osim pjesničkog jezika, razumije i matematički i kardiološki.

Kad smo ustanovili kakvom statistikom po pitanjima srca baratamo, odmah moram priznati da je za mene ova knjiga pjesama jedno očigledno čudo,  Wislawa Szymborska kazala bi, da može, na tu temu: 'Čudo, jer kako ga drugačije nazvati.' Knjiga koja je grad.

'Mjesec iznad Splita' je raspaljeni reflektor koji nas je osvijetlio gole i izgubljene, nesretne i okrutne, u izgubljenom gradu, svjetlo iznad ulica i trgova (u gradu u kojem je noć), i luda luna.  A lakše je biti normalan, dobro ugođen, svemu prilagođen, teže je biti svoj, sam, nasuprot, dakle lud. Zato ova knjiga počinje odama gradskim redikulima, luđacima koji su 'svjetlost svijeta', jer 'mi gledamo, a oni vide, mi se smijemo, a oni su smijeh', a završava bilješkom o piscu koji se 'smije da se ne ubije'.

Tko ne zna o čemu govorim vjerojatno još nikad nije zbilja poludio, zbog ičega, ni za čim, ni za kim.

 
Autor 'Ðavoljeg rječnika' Ambrose Bierce je pod pojmom 'luđaštva' zapisao sljedeće:

Lud - Pogođen visokim stupnjem  intelektualne neovisnosti; neprilagođen standardima mišljenja, govorenja i djelovanja onih koji su stvorili usklađenu sliku o sebi; u sukobu s većinom, ukratko neobičan.

Ludilo - Sjajna i blještava intelektualna tkanina, čije je hrapavo naličje zdrav razum. U zapadnom svijetu obično se drži poremećajem, dok ga istočnjački narodi tretiraju kao nadahnuće.

Ludnica - Luda kuća u kojoj prebivaju sve sami pjesnici  s 'tako vrelim mozgom'.

Filozofi kažu: gdje god smo došli, prije nas je tamo već bio neki pjesnik. Pjesnici bi slično mogli reći za luđake.

Lirski dokumentarac 'Mjesec iznad Splita' podijeljen je u šest mijena: Raspalathos, Kavafije, Južine, Beštimje, Saudalinke i Malenkolije, u čijim imenima je i raspad i raspašoj i pjesnik Mediterana Kavafis i sevdalinke koje tako dobro pašu naravi juga i Dalmacije i sve one druge melankolične malenkosti, manjine, sitnice između neopisivih tuga i konkretnih beštimja, a na kraju knjige je i sasvim osobit pojmovnik Zapitaj Grad (o ljudima s onoga Splita). Tu se, između korica, iz povijesnog dokumenta, ulične legende i urbanog mita, kroz pjesme kao protagonisti ili kao svjedoci, uz Karuza, Pajdu, Maru Žebon, Sipu Balu, Antu Šamplana i Artura Kinskog, nonšalantno kroz vrijeme, šeću pjesnici Luka Botić, Ujević, Popadić, Kamov, Miljenko Bukarica, Hank Williams, Marko Demicheli, pa s njima, šotobraco, Albert Goldstein, Karahasan, Alem Ćurin i ostali. Onda, tu su još i glumci, zatočeni carevi i revolucionari, poput Vicka Jelaske, od one vrste koji su 'pravi, sami i svoji, kao stablo naranče zazidano u dvor'. Pod mjesecom i pred poezijom oni su isti, svi su suvremenici, jednaki u svojoj bezvremenosti, slični u svojoj profetskoj vještini. Stvarni ljudi koje od mnogih razlikuje to što su, osim što su stvarni, bili ili jesu i istiniti.

Uostalom, Predragu prošlost služi da bi govorio o sadašnjosti, a luđaci, luđaci su tu da bi lijepo ili grubo, govorili o nama. Jesmo li uistinu sličniji njima ili koru koji se podruguje, jadikuje, navija i komentira. Da bi napravio nešto osobito, trebaš bit pomalo je li, uzalud ti je, ako nisi pomalo, poprilično... lucidan, recimo to tako.  Između običnog i izvrsnog pjesnika, cara, revolucionara, glumca, novinara, brijača... nalazi se jedan luđak koji čini razliku. A ponekad i više njih.

Split je u Lucićevoj knjizi opisan kao brod, Rimbaudov 'Pijani brod' bez kormilara ili 'Brod luđaka' Hieronymusa Boscha, mjesto na kojem se čovjek, koliko god bio na svom mjestu, ljulja, potencijalni je utopljenik. Pa kako onda napustiti takav brod, kad na njemu već odavno nema miševa i kapetana, tek po koji pirat. Kako ne voljeti grad koji te ne voli.

Grad je zaslužio ovakvog pjesnika, koji zna da su zavičajna zaklinjanja banalna, stereotipi stereotipni, busanja u lažne svetinje prokleta, a pravi sveci da su najčešće među ukletima, da  'poezija ne počinje velikom eksplozijom već cviljenjem' (U. Zupan), kao i život.

Pa je tako Split, grad-opereta i bombonjera i kartolina, cvit Mediterana koji je ocvao u ruglo Mediterana, dobio istinsku knjigu o sebi, o onom najgorem i onom najboljem i onom osrednjem što jest. I iako će neki tvrditi da ga više nema, ove bi pjesme mogle poslužiti i kao dokaz da Split postoji.

 
Ovaj smijeh koji imamo i kojim ova knjiga pršti, neobuzdan je i gorak. Kad knjiga završi jasno je da je i to jedan završen, ali i dalje jako živ svijet - knjiga koja je grad. U njemu je još i moguće da Karuza u Milanu dočekaju umne i lijepe Čehinje, da Kinsky dobije Nobelovu nagradu za nemir, da otac obrije sve careve, da dida u bloketari na Dujmovači sagradi lego-land od bloketa, da kiša od grappe postane zlatna kiša, da ulicom Maksima Gorkog prođe djevojčica koja će postati Mati pjesnikove djece, da svemu tome svjedoči ludi bratac Split, a zatim da Kamov ispljune pluća na božje stolnjake u luksuznom restoranu koji mu je uzeo ime, da skupa sa svim tim našim vječnim sugrađanima zabeštimamo i skinemo sve zvizde i mjesec iznad Splita, onima koji misle da mentalni činovnici i trgovci pobjeđuju u životu. Kao da je itko sa ovog otišao živ na onaj Split.

Ovdje, u ove zemlje i gradove koji 'nit jesu nit nisu', kao u pjesmi 'Hamletovanje...'  nikad ne zalazi Fortinbras, drugo lice Hamleta, ono koje ne dvoumi, ono koje zna, ali ponekad se neki takav Fortinbras kod nas rodi, ponekad baš u Splitu, pa umjesto da osvoji grad, on mu napiše knjigu - oslobodi grad.