Dnevnik putovanja i čitanja : Istanbulske skitnje

DVOJE

T. mi pokazuje jedan grafit na zidu zgrade, priča da je prije nekog vremena netko po cijelom gradu ispisao: Preklinjem te, ne vraćaj se.

- To je strast, kaže T.

- Kako znaš da nije poruka treneru nogometnog kluba? Ili političaru? Pitam.

- Misliš?! Ma nije, ne vjerujem. Ali palo mi je napamet da su to možda napisali Orhanu Pamuku kad je bio otišao iz Turske.

Malo šutimo i hodamo istanbulskim uzbrdicama. Ja i dalje mislim da se radi o nogometu, ali ne upirem, ipak je ovo njen, a ne moj grad.

T. grabi ispred mene i više za sebe kaže: Ma to ti je nešto između dvoje.  

ZATVORIM OČI, ČUJEM GRAD

Ujutro to je tihi saksofon s terase obližnjeg bara, ovdje gore na najvišem katu; galebovi, druge ptice, i čest zvuk brodske trube sa Zlatnog roga, ulični radovi, povremeno fragmenti razgovora sa stubišta, tuđi jezik. Nadljudski glas s minareta prati grupni mrmor iz džamije, a kasnije jave se vrišteći, sa sokaka, sitne mačke, izbliza umiljate i malenih glava, pa istočnjački ritmovi, pjevačica tužnog glasa, prodavači ribe i začina, performeri s instrumentima kojima ne znam nazive. Na ulici Istikal jedan starac pjeva i umire, unuk mu pridržava mikrofon. Ne čujem zvono tramvaja i neki mladić s velikim bijelim zubima, skoro dijete, miče me s tračnica. Njegovi prijatelji se veselo smiju kad kažem: spasio si mi život. Taksisti, konobari i trgovci iskaču iz svojih kutija, nude sve za nekoliko lira: madam, lejdi, skinite naočale lejdi, da vam vidim oči. Ljudi i psi i automobili, buka navijača. I srce puno krvi koje nabija u ušima, uho koje trepće kao oko: grad je DJ i ima barem 50 milijuna ruku kojima vrti ploče na pozlaćenim pultovima, na mesarskim pultovima, na trgovačkim pultovima, na svetim pultovima i barem 50 milijuna ljudskih, psećih, mačjih, gumenih nogu, nogu koje plešu ko da im gori pod stopalima i šapama, kao da se tlo izmiče, kao da sve to izmiče razumu.

VRAG & SLOBODA

S vragom sam se našla u osam ispred džamije na Galati i on je odmah počeo pričati o slobodi na način zbog kojeg sam pomislila da je urednik nekih novina ili diplomat.

U gradu si u kojem postoji baš sve baš sve i ne poznaje te baš nitko baš nitko, jesi li spremna uzeti to, rekao je.

Vraže, kažem njemu mudrijaški, pa nismo, pobogu, neiživljena dica.

Ðavo je vrag, napravi facu i zakoluta očima, odvuče me u prvu mehanu, pa u sebe trpa delicije sa menija: janjeće i pileće kebabe, punjene patlidžane, japrak-sarmice, rakiju od anisa, ananas na štapiću, paprike s orasima, crni čaj i  bademe na ledu, školjke, čorbe, ključali humus, marinirane skuše, bureke i baklave, goveđe salame i sufle vulkano, ovčji sir s nanom, pa džigericu i nekoliko kocki šećera…

Bilo mi ga je pomalo žao -  kako je pobrkao glad i slobodu i sad se meni dokazuje. Nisam mu to rekla da ne ispadnem konzerva ili hladna kučka. Mora da si jako gladan? pitala sam uviđavno. A vrag uzme štrkljavog konobara očalinka, umoči ga u jogurt i zagrize, ispljune naočale, zadovoljno podrigne i kaže: Uzmi sve što ti život pruža.

ŽENA POD ŠEŠIROM

Šarenom cestom preko Beºiktaºa, zaputila sam se u Ortaköy.

Taj Ortaköy je nestvarno mjesto, ali tri sata angažiranog hoda - to ne spominje nitko. Drugačije su ovdje relacije.

Uz cestu prolazi milijun žena, a nijedna šešir nema.

Ribari u luci, taksisti u taksijima, vjernici pred džamijom, čuvari s puškama, djevojčice kraj česme: neka strankinja pod širokim obodom.

Za natrag ipak, ne budi luda, hvatam autobus do Taksima, kondukter kaže: lira i nešto sitno. Čini mi se baš smo zaglavili u jednoj od tri beskrajne kolone, a nitko nikome ne psuje mater, putnici prate stvar kroz prozor. Zirkam u njih (možda nešto znaju), oni u mene (pod obodom). Pola sata ne znači puno. Drugačije su, ima bit, relacije. A na Taksimu milijun žena, ali nijedna šešir nema.  

PISMO MUŽU

Nisam poginula u potresu i nije me ubila bomba koja je jučer, zbog predizborne kampanje, eksplodirala u Istanbulu. Znam da novine ne donose vijesti o omjeru tirkiza i purpura u ovom gradu, jer koga bi takvo što zanimalo, to su stvari za domaćice. Smrt je vijest, a od živih stvari one političke naravi.

Dragi, ti si zaboravio, preživjeli smo strah s obje strane nišana, bilo je to doma.

Nepravda koju nam nanosi tijelo, kaže iskustvo, mora jednom prestati.

Svi krvnici će iza brave, umirit će se tlo koje podrhtava, ali zadovoljština koju nazivamo pravdom neće doći. Ipak: postoje mnoga zadovoljstva, na to se isplati koncentrirati.

Jedini strah koji ću zadržati je onaj da će me iznenadni prekid programa, neka idiotska katastrofa, spriječiti da zgrabim tvoje ruke, i one druge sitne, koje su me dočekivale nespremnu, češljale i uporno gurale na zrak.

Ni danas ni sutra za čitavo čovječanstvo, kako god okreneš, ne postoji važnija vijest na svijetu od te da si našu malu, baš jučer, u Splitu, naučio voziti bicikl.  

MALA ULICA ZA SEKS

Živim u shopping centru svijeta, radi od 0 do 24. Postoje, na primjer, ulice za rasvjetna tijela, pa kad to krene nikad kraja svjetiljkama, čipkastim abažurima, lusterima, žaruljama svake fele; zatim ulica vijaka i matica, pa beskrajan niz ribljih restorana, jedan sokak gdje se mogu kupiti ovčje glave i iznutrice kakvih nema ni u anatomskim atlasima. Nedaleko je i crveno-crna ulica sa jazz klubovima, pa ćilimi, ćilimi, ćilimi, a svaki leti, aleje baklava i lokuma, izlozi po kojima curi meso i med i tako redom, dok ne zabole noge, a pamet stane.

Ulica za seks je neugledna nizbrdica, jedna od mnogih kojima se može spustiti do obale i dokova uz koje su privezani brodovi za Bospor i Aziju. S lijeve strane ulice otvorene su kutije prepune kondoma rinfuzo. Muškarci, uglavnom mlađi, sjede u grupicama, po zidovima i ulaznim stubištima, puše i razgovaraju, čekaju svoj red. S desne strane nema izloga, samo ogromna metalna vrata. Jedno krilo je otvoreno i vidi se kućica na kapiji: dva policajca legitimiraju i pregledavaju mušterije prije nego što ih puste u kupleraj.

Žene ovuda baš i ne prolaze, osim ako ne zalutaju i osim nas dvije.

T. mi kaže: Ne bulji tako ko seljanka i ne, nemoj ih fotografirati, mogao bi izaći policajac. E, da vidiš kako je dan nakon Ramazana, muški red je duži od ulice.

Što ne bih buljila, kažem, bulje i oni u nas.

Spominjem joj  Flauberta koji je ovdje proveo nekoliko tjedana, pa posjetio i neki bordel, ma baš ovdje na Galati. A otkrio je tih dana - piše Flaubert svom prijatelju Bouilhetu - sedam ranica na penisu, ajme. (Početak sifilisa koji je zaradio, valjda, u Beirutu, ali to ga, navode izvori, nije osobito sprječavalo u kurbaluku. Za više informacija konzultirati pomalo zajedljivog O. P., „Istanbul“, V&R, str. 313)

Na izlazu, prema mostu Galata, gdje se sudaraju vjetrovi s Crnog i Mramornog mora, a mnoštvo ribara lovi srdele ili neku sličnu ribu, naletimo na kolonu pokrivenih turskih tinejdžerki i mnogih gospođa pod hidžabima: one nose transparente i palestinske zastave. Dok ih pratimo pogledom, oči ribara plove na golim leđima neke turistkinje koja upravo prelazi most.

STANDARDAN ŽIVOT

Kava i voda. Vijesti pregledane na brzinu, vješanje mokrog rublja, odlazak u trgovinu. Volim rutinu, ima ritam.

Standardan život je ugodan dan bez fabule.

Razmičem zavjese i već sam blizu prvim gostima na vrhu restorana, izgleda kao da doručkujemo na istoj terasi.

U prolazu kucnem na prljavo staklo grlici na odvodnim cijevima i spustim kruh. Šetnje su duge i u stan uvijek donesem nešto novo, stvari koje ću zapisati i tako zadržati; knjigu ili presnimljen turski film s engleskim titlom, i namirnice.

Zatim: fotografije prolaznika, jer u gradu su ljudi ono što je u prirodi voda.

Strankinju ponekad tješe i osmijesi trgovaca (da to su zagrljaji među nepoznatim ljudima).

Kada grad predahne i terase se isprazne, a noć ispuni bijelim pticama, širim prozore, brojim udarce krila. Volim ritam, ima rutinu.

Dnevnik slušanja:

Crossing The Bridge - The Sound Of Istanbul