Donald J. Robertson : Marko Aurelije

Donald J. Robertson: Marko Aurelije

Matthew McConaughey, Danijela Martinović, Princ Harry, Stipe Božić, Robert Greene, Marko Babić, Jordan Peterson, Tisja Kljaković Braić i Marko Aurelije. Kad bi ovom nizanju pridjenuli pokoji navijački uzvik, napose onaj „oooo“, sasvim bi se približili smislu pjesme „Malo nas je al' nas ima“ u izvedbi Borisa Novkovića i Dina Dvornika objavljenu sad već davne 2004. godine. Tih godina Hrvatska je nanizala nekoliko vrijednih sportskih uspjeha: Nikolaj Pešalov u dizanju utega, Janica Kostelić u alpskom skijanju, Goran Ivanišević u tenisu, a rukometna reprezentacija na svjetskoj smotri i konačno, upravo te 2004., na Olimpijskim igrama u Ateni. Tekst prije spomenute pjesme napisao je Faruk Buljubašić Fayo, a stihovi se nastavljaju poantom: „nije važno, srušit ćemo snove svima“.

E sad se na trenutak vratimo onom famoznom popisu s početka, o čemu se radi i što im je svima zajedničko? „Malo nas je al' nas ima“ na top listi prodaje publicističkih naslova u knjižarama, „srušit ćemo snove svima“. Priznajmo si, posebno je upadljivo jedno ime među svim tim štitonošama suvremene riječi, Marko Aurelije. Otkud i kako taj car filozof fantomski opsjeda jednu top listu sad već zrelog 21. stoljeća? Prije nego li svi ostali na ovaj ili onaj način sruše naše snove valjalo bi se upitati što je bilo od onog Markovog sna o posjetu staroj Ateni, golom grotlu ljudskog duha, koju je tako obožavala njegova majka Domicija Lucila? Kao što su i naši rukometaši sanjali o zlatu u Ateni, domovini Olimpijskih igara, tako je i naš Marko Aurelije sanjao o upućivanju u Eleuzinske misterije i hodu kroz slavnu kolonadu Stoa Poikile u čijoj se utrobi razvila klica stoicizma, slavne filozofske škole. Jednako tako kako su se naši rukometaši proslavili i upisali u vječnost Marko Aurelije je figurativno isto to potvrdio po tko zna koji put i u ovom našem bremenitom vremenu.

Marko Aurelije Robertson Donald

Marko Aurelije top liste popunjava, mogli smo i pretpostaviti, svojim "Meditacijama", ali ovdje neće biti o tome riječ nego o knjizi Donalda J. Robertsona "Marko Aurelije: U raskoraku između privatnog i javnog" (Planetopija, 2024., preveo Petar Vujačić). Robertson je psihoterapeut koji se neko vrijeme profesionalno zaokuplja romantičnom idejom „umetanja“ načela, postavki i ideja antičke filozofije, posebice stoicizma, u uzuse moderne terapijske metode. Da razjasnimo odmah, prisutnost i popularnost Marka Aurelija nije „od jučer“, proces je to koji je ima ozbiljno povijesno trajanje i na ovaj ili onaj način redovito „isplivava“ na površinu javnog mnijenja. Mogli bismo to pripisati kakvoći moderne „kulturne reciklaže“ koja ima tendenciju svako malo iz mraka ropotarnice povijesti na svjetlo dana izvući neko bistro ime, s njegovih slova skinuti prašinu i upregnuti ga u zavrtanju ekonomskog ciklusa koji samo efemerno tu pojavu valorizira. S druge strane možemo biti nešto optimističniji i u Marku Aureliju vidjeti trajnu vrijednost koja odolijeva treptajima kulturne reprodukcije i u sebi sadrži nešto vanvremenski istinito i zavodljivo.

Kako smo već rekli ovo nije prvi Robertsonov izlet u temu stoicizma i filozofije Marka Aurelija, štoviše na hrvatski je prethodno prevedena i njegova knjiga "Kako razmišlja car filozof" (Planetopija, 2020.). U ovoj pak knjizi kojom se danas bavimo Robertson problemu ličnosti Marka Aurelija pristupa strože biografistički tako da u osamnaest poglavlja možemo pratiti tijek careva života. Bez obzira na to što je tekst jezikom i stilom vrlo pristupačan dojam ozbiljnosti pristupa temi nije narušen, niti profaniran u smislu njezina agresivnog „prizemljenja“.

Glavni izvori iz kojih crpi građu su Markova zbirka rukopisa "Meditacije (Samomu sebi)", korespondencija rimskog govornika Marka Kornelija Frontona, Herodijanova "Povijest carstva nakon Markove smrti", Justinijanov kodeks, "Rimska povijest" Kasija Diona i "Historia augusta" skupine autora. Dakako da se autor poziva i na brojne druge izvore koji uglavnom sačinjavaju naknadna stručna istraživanja teme, ali u glavnini svoju biografiju Marka Aurelija temelji na spisima onih koji su većinski bili i njegovi suvremenici.

Fronton je bio Markov učitelj govorništva, latinske provenijencije, Kasije Dion je bio mladić u vrijeme Markove smrti, a Herodijan je bio Dionov suvremenik. Ono pak što Robertson na ovim temeljima pokušava izgraditi je prikaz suodnosa načela stoičke filozofije i djelatne aktivnosti vladara golemog svjetovnog carstva. Robertson će reći: „Stoga u ovoj knjizi namjeravam sljubiti tragove njegovih intimnih misli i vrednota pohranjenih u njegovim privatnim zabilješkama i pismima, s dokazima njegovih djelovanja, koje preuzimam od rimskih povjesničara i drugih antičkih izvora.“

Čitatelj će se pritom upoznati s širokom paletom osoba koje su na ovaj ili onaj način utjecale na Marka Aurelija. Sve počinje od njegove majke, Domicije Lucile, rimske magnatkinje u 2. stoljeću, koja će odigrati ključnu ulogu kao prva Markova učiteljica. Osim što ga je iznijela u život ona ga je de facto svojim helenofilstvom i osebujnim karakterom i cijeloga odredila. Robertson navodi Markove zapise o Lucili kao pobožnoj, nježnoj, suzdržanoj i iskrenoj ženi koja posjeduje neku vrst prirodne naklonosti. U njezinoj kući je uvijek bilo više filozofa i govornika grčkog porijekla koji su posljedično i obrazovali mladog Marka upoznavši ga pritom s golemom i vitalnom filozofskom tradicijom Grka.

Helenofilstvo je očito bio učestao epitet Markovih bližnjih, ključan u njegovu intelektualnu razvoju i ogledan za činjenicu važnosti mreža ličnosti u čijim se okvirima i svi mi razvijamo. Tako se Marko Aurelije upoznao i sa stoičkom filozofijom prigrlivši njezina lijepa načela philostorgiju (prirodnu naklonosti, nježnu, bratsku ljubav), ljubav prema istini i življenje u skladu s prirodom, temeljeno na razumu i „urazumljivanju“ vanjskih utjecaja. Zanosio se učenjima o važnosti izbjegavanja uznemirenosti onim na što ne možemo utjecati u svrhu sprječavanja neželjenih emocionalnih vratolomija i nezdravih strasti koje utječu na prosudbu. Na neki način mu se otvorio put do vrhunaravne vrline koja se sastoji u ponosnoj samosvijesti čovjeka koji miruje u sebi sa svojom dušom. To je put apatheije, ravnodušnosti spram potresa strasti, ali bez negativnih konotacija koje sa sobom nosi suvremeno značenje pojma.

Tragedija je sastavni dio ovoga svijeta, a zagospodariti njezinim utjecajima odlika je mudraca koji je krjepostan. Očekivano je da su brojne tragedije potresale život mladog cezara, a potom i cara. Robertson prvenstvo opet daje onoj koja se dogodila u užem obiteljskom krugu, na samom početku njegova života. Markov otac, Marko Anije Ver, umro je dok je on još bio dijete. Marko je potom prošao štošta, od Hadrijanovih totalitarnih tendencija preko teške epidemije kuge pa sve do pokušaja izdaje jednog od svojih vojskovođa Avidija Kasija i brojnih ratova sa Sarmatima, Partima i germanskim plemenima koje je prošao na sjevernim i istočnim granicama carstva. Ali to je tijek prirode i dio njezine stvaralačke snage, u toj tragici leži smisao postojećeg i sam logos. Ne samo u tragičnom, naravno, smjena života i smrti dio je prirodnog ciklusa zbog čega nas ne bi trebala ni mučiti.

Robertsonova knjiga obiluje i vrlo zanimljivim potankostima o licima iz Markova teatra. Svakako treba izdvojiti povijesno trjezniji prikaz cara Hadrijana kojeg mnogi poznaju iz remek djela "Hadrijanovi memoari" spisateljice Marguerite Yourcenar. Robertson će napomenuti kako je fikcionalni Hadrijan, premda je Yourcenar provela opsežno istraživanje prije pisanja romana, ipak prikazan ponešto dobrohotnije nego na što upućuju povijesni izvori. Osobito je zanimljiv Hadrijanov odnos s dječakom očaravajuće ljepote Antinojem, posmrtno deificiranim, kojega je Hadrijanova opsesivna fascinacija možda i predodredila za nesretnu kob. Markov prethodnik s kojim je de facto, ali ne i de iure paralelno vladao, car Antonin Pio, također je svojim primjerom utjecao na Marka. Njegova vladavina imala je karakter sličan onoj Markovoj, bio je pomirljiv, jednostavan, razuman i neopterećen slavom, raskoši i užicima zbog čega se Marko uobičavao zvati njegovim učenikom.

Pederastija, kult zmijskog boga Glikona, tajanstveni ratnički plesovi reda salijaca, ali i bezimeni rob tropheus kojem Marko osobno posvećuje velik prostor u svojim "Meditacijama" samo su neke pojave i figure koje svjedoče o nevjerojatno živoj kulturi koja se vrzmala i opijala krepkim sokom iz melting pota koji je mogla zamiješati samo takva jedna povijesna megalomanija.

Koji je vrag s tom stoičkom filozofijom? Zbog čega je toliko popularna i dan danas? Svojevrsno stanje staze uma koje postavlja kao krajnji cilj doista se može učiniti ljekovitim za prirodu suvremenog iskustva koju odlikuje rastrzanost i neprestana žudnja za intenzivnim podražajima. Stoički mir bi mogao za nas predstavljati prijeko potrebnu pauzu, u ovom vremenu u kojem smo između dva žrvnja koja iz nas cijede i ono malo umišljeno ljudskog što je ostalo, pretvarajući nas u nešto što s ljudskim više nema nikakve veze.

Tjeskoba i psihoza prirodne su reakcije na taj proces, a pauza je nužna kako bi izliječili um i pripremili se za ono što dolazi. To naravno ne znači da ćemo u doglednoj budućnosti često posjećivati novootvorene „stoičke klinike“ i savjetovati se sa „stoičkim terapeutima“ nego da bismo mogli otvorenije promišljati, a potom i uviđati kako filozofija, pritom posebice mislim na njezin etički aspekt, ima moć „liječiti“ um. To je osobni put svakoga od nas, bez naputaka i pravila za bespogovornu sljedbu, put apatheije, rastakanja ovog čudnog oblika i prilagodbe na iluzorni vrtlog izvanjskog sadržaja zbog kojeg luduju magnetne igle naših unutarnjih kompasa.

U raskoraku između privatnog i javnog Marko Aurelije pojavljuje se kao jedan dosljedan čovjek koji se smjelo, razumno i dostojanstveno nosio sa svim teškoćama svoje pozicije koju nije nužno bezuvjetno volio. Uz to se na temelju dokaza iz kasnijih pravnih kodeksa može zaključiti i da je značajno proširio prostore ljudske slobode, djelujući u korist onih marginaliziranih i humanim odnošenjem prema uzurpatorima i neprijateljima.

Zbog prohodnosti i skokovite dinamike ova se knjiga ćuti skoro kao fikcija pa se ujedno može čitati i posve opušteno, kao ljupko pisana kronika živog perioda dinastije Antonina, bez obzira na to što je vrlo lako moguće da su neke pojedinosti o temi naknadno izmišljene na što savjesno upozorava i sam autor. Pruža nam se uvid u svakodnevni život ljudi od kojih nas dijeli gotovo dvije tisuće godine. Oni su između istine i laži oživotvoreni (sav život je tu negdje, između istine i laži) i pojavljuju se kao tijela koja dišu i lica koja se smiju i plaču, a ne kao stamene biste i skulpture koje strogo promatraju iz osjenjenih trijemova.

Premda je Marko Aurelije htio postići upravo suprotno, i sanja da su mu ramena od bjelokosti, da postaju nedodirljiva i nepromjenjiva, čini se da se humanizirao do kraja, pomiren sa sudbinom sviju nas, stvorova dana, izloženih zakonima vječne prirode.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Donald Robertson

Marko Aurelije : U raskoraku između privatnog i javnog

• Prijevod: Petar Vujačić
• Planetopija 09/2024.
• 224 str., meki uvez
• ISBN 9789532575750
• Cijena: 18.90 eur
• Kupi knjigu!

Svijet rimskog cara filozofa Marka Aurelija (121-180.) obilježili su istodobno teški politički izazovi i stoička filozofija u kojoj je nalazio osobni moralni kompas i utočište. Marko Aurelije nastojao je pomiriti svoje filozofske i moralne vrijednosti s političkim pritiscima Rimskog carstva koje je u 2. stoljeću bilo na svojem vrhuncu. Biografija Donalda Robertsona, kognitivno-bihevioralnog psihoterapeuta i stručnjaka za stoicizam, uzima u obzir povijesne činjenice, ali istražuje i psihološki profil cara koji unatoč teškoćama u Carstvu nikad nije izgubio podršku naroda i senata.