Dorta Jagić : Kvadratura duge

Nikada nisam razmišljao o kvadraturi duge. Niti o onoj kruga. Rilkea sam zamišljao kao dječaka koji u more baca kamenčiće. Pa kada ugleda njihov vodeni odjek, napiše: »Ja živim u kruzima koji se šire.« Za slovo C mislio sam da je nedovršeno O. I vjerovao sam da su stvaratelji slova O, u ditinjstvu jazika, krugove slagali obrnuto od redoslijeda mete. One u kojoj, kadgod strefiš centar, znaš da si promašio i tako propustio proživjeti ljepote svih drugih, »decentriranih« polja.      

Čak sam i o slovu O, baš kao i o nekima savršenom broju koji nekima to baš i nije, 0, mislio da je spoj 2 licem u lice okrenuta C-a. Sve dok mi se u rukama nije našla knjiga Dorte Jagić (iz Sinja - ovo je za maskulinističku teoriju ponosnim kopljem proburaženih krugova jako važno) "Kvadratura duge".
I ta mi je knjiga još jednom potvrdila da izmišljaj prethodi zbilji.      

Posložena biblijski i psalmično, svaka u svojoj boji, pjesma za pjesmom sugerira intelektualnu kvadraturu duginih boja. I govori o nesumjerljivosti. Na prelijepo nepodnošljivo lagan postsubjektivistički način. Kako? Ovako: U pjesmi »Mi ptice, a ribe, a riječi« Dorta Jagić rekonstruira kreacionističku priču. Ili je možda samo čita na ljudskome biću dostojan način. U početku, od svih sugeriranih onome Ivana, bila je riječ. Logos, točnije, koji se, na logosu (kao i na Logosu) strane jezike prevodi na nekoliko desetaka načina.       

Kod Dorte, ptice su na početku izletjele iz križa, i lebdeći nad tamnim vodama, bile »nejasne svojemu kljunu«. Radi se, dakle o po(j)etičkom, inteligentnom kaosu u kojemu jezik kao sustav (a ne samo s grčkog prevedena riječ) prethodi biću. Izgnano iz kolijevke svemira, ljudsko biće kojemu nije dozvoljeno predugo se s vjetrom »ljubiti u trbuhu u munji« jer pred bićem je zemaljsko poslanje: »rubikovom kockom/odvajati more od kopna« i tako potvrditi onu Hegelovu prema kojoj je sam čin prekida poljupca »u trbuh u munji«, dakle izgon iz harmonije Raja, jedini čovjeka dostojan početak (ljudske) povijesti. Bjelodan u spoju mogućnosti i nužnosti individualnog čina snalaženja u svijetu.      

Svoju antropo-kozmogoniju, Dorta nastavlja stihovima koji »logično« slijede čin individualne revolucije (pojedinačnog odvajanja mora od kopna): (Mi ćemo) »i na tlu/napuhavati čvrste sfere zraka,/što će se tek kad poletimo/po trgovima uvaljati u brašno/i postati vidljive/svima jestive/kugle živih/riječi.« Ljudsko je biće biće jezika. Da je jezik kuća bitka, ponovljeno je puta pisao Heidegger. Da se u jeziku samoostvarujemo napisala je Dorta Jagić. Gotovo programatski, razlistavajući spektar, sve dok se čitatelju ne vizualira kvadratura duge. Konkretne duge nad Hvarom o kojoj, kako autorica na vrijeme upozorava, »nije zahvalno ni govoriti«, ni pisati joj pjesme. Posvetiti knjigu, svakako.       

I ono što je genijalno u ovoj knjizi razbijanje je binarnih opozicija i naputak koji govori: naravno da postoji kvadatura duge - postoji u njezinoj nesumjerljivosti. Pojedincu je mjerljiva baš zato jer ju je nemoguće »objektivno« izmjeriti. A nije je moguće mjeriti jer je nije potrebno mjeriti. Tu je. Traje u jezikom obogotvorenome svijetu: postojana u svojoj mijeni. Baš je briga što logocentričnome svijetu nije plauzibilna: stvarna je. Postoji u svijetu koji prethodi svijetu materije: svijetu jezika, mašte, vjerovanja koje se, na pjesnički produktivan način, dade poistovjetiti sa znanjem. Prvo: ne postoji samo jedno znanje. Drugo: a što je znanje ako ne opravdano istinito vjerovanje!?      

Svijet kojega u njezinoj najnovijoj knjizi gradi i predlaže Dorta Jagić, svijet je u kojemu duhovno i materijalno žive u kontinuitetu. »Sveto« i »profano«      

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )