Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 11.12.2009.

Dragan Pavelić : Proljeće u Karolinentalu

Nagrada VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, koja je ove godine dodijeljena osmi put, do sada je imala svoje svijetle trenutke i potpune promašaje i u većini slučajeva, osim kad se radilo o inače afirmiranim autorima (poput Josipa Mlakića), novootkriveni pisci nisu rezultirali većim pomacima i iznenađenjima na književnim scena. No, kontinuitetom i kriterijima, pa i novčanim iznosom, svakako se nametnula kao jedna od važnijih nagrada na prostorima koji pod nju spadaju.

Ovogodišnji dobitnik, šezdesettrogodišnji Dragan Pavelić, možda nije poznat širem krugu čitatelja, ali svakako nije debitant i anonimac, pa je ova nagrada možda i jedan od 'okidača' otkrivanja i njegovog dosadašnjeg opusa koji se pomalo izgubio u vrlo kvalitetnom i brojčano jakom kontekstu nove pripovjedačke Bosne. Nakon što je taj sarajevski psihijatar, sada već prije sedamnaest godina, svoju sarajevsku adresu zamijenio zagrebačkom, započeli su i njegovi iskoraci iz područja stručnih radova u prozu. Ishodišta «Proljeća u Karolinentalu» svakako se mogu pronaći u njegovom romanu «Sarajlije» (2001) i vrlo solidnoj prošlogodišnjoj zbirci «Priče iz Ilduzina jastuka».

Pavelić u romanima nije sklon čvrstom, linearnom pripovijedanju, već gradnji fabule od 'komadića', epizoda i brojnih digresija, prekinutom pripovijedanju te pripovjedaču kojem daje osobine kroničara. Jednako tako, njegovi romani imaju pretenziju za spajanjem više žanrova ili njihovih zametaka - od elemenata povijesnog, preko obiteljske kronike do romana lika. U novom romanu, u kojem je jasno naglašena vezanost i uz tradiciju usmenog pripovijedanja uspostavljanjem odnosa pripovjedač-slušatelj, mada pripovjedaču dodijeljuje dva lica, riječ je o čovjeku koji je prošao životnu putanju od kopileta, preko ubojice roditelja i lepoglavskog zatvorenika, do onoga što bismo nazvali klasičnim građanskim životom.

Roman prati njegov život, od rođenja koncem 19. stoljeća do smrti 1964. godine, premda u njegovu priču upliće i brojne usporedne kojima se oslikava povijesna i društvena pozornica odabranog razdoblja, ali i živopisna galerija likova koje obilježavaju obiteljske tajne, multikonfesionalnost, zabranjene ljubavi i dr. Temeljni odnos glavnog junaka, na kojem i počiva čitav roman, jest onaj s vršnjakom Teofilom, s kojim ga osim zajedničkog izvanbračnog oca kao svojevrsne javne tajne, povezuje sposobnost prenošenja misli i osjećaja, čak i čulno posredovanje, posebna vrsta dvojništva koja obilježava i pokreće njihove živote. I autorovo profesionalno iskustvo posve je očito poslužilo za tako zamišljenu fabulu, koja na trenutke skreće prema fantastici ili barem njezinim naznakama, prije svega vrlo čestim ubacivanjem snova i njihovih tumačenja kao polazišta za razumijevanje i snalaženje u 'stvarnom' životu likova.

«Proljeće u Karolinentalu» nesumnjivo je vrlo ambiciozno zamišljen roman, klasičan i 'starinski' ne samo zbog svoje fabule već i načina pripovijedanja u kojem se pripovjedna tradicija spaja i sa spoznajama moderne psihijatrije. U romanu se propituju 'velike' teme zločina i kazne, iskušenja i iskupljenja, ljubavi i mržnje, ali i izvanjskih događaja koji pogađaju likove, i u svemu tome pripovjedač se relativno dobro snalazi, iskazujući veliku vjeru u priču kao «najveću brigu i najveću radost».

Sklonost univerzalnim, mudrosnim iskazima, koja zna biti prenaglašena, kao i dijalozi koji djeluju retorički, te digresivnost koja mjestimično postaje viškom, mjesta su gdje cijela stvar pomalo 'škripi', no Pavelić definitivno nije hobist koji se našao u prostorima literature. Čitatelj sklon tradicionalnijem pripovijedanju i velikim temama bit će posve zadovoljan.    

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –