Dragana Tripković : Pjesme

Kulturno je upitno i civilizacijski prošlo praviti veliku priču od činjenice da, osobnim i grupnim traumama unatoč, nisu usahle baš sve veze između kultura koje su, ne tako davno, supostojale u njihovoj trans, kros i multi kulturalnosti. Isto je tako, umom i razumom gledano, iščašeno veseliti se (ili se žalostiti) nad činjenicom da prekid geopolitičkih, etnokulturalnih, ideoloških, ekonomskih i inih veza ne znači i prekid protoka ideja, kultura koje sebe ne vide isključivo etnocentričnima... u užem i ovdje »jedino važnom« smislu: poezije.

Parolama o građenim, postojećim, srušenim pa pokrpanim mostovima koje ponovno gradimo (valjda da bi i naša djeca kada odrastu imala što rušiti) nažalost ne pridružuje se uvijek i materijalnost djela, neki privremeno dovršen čin kojega, kao posljedicu naših nakana, možemo vidjeti, opipati, pročitati.

Lijevo od mene, na stolu stoji jedna takva knjiga. Zbirka poezije koju su, kako su to naši preci (oni koji su za nas najprije gradili, a onda, s nama u mislima, rušili mostove) običavali reći, »zajedničkim snagama« izdali pismeni Hrvati i pismeni Crnogorci. Budući da se, kada ih se zbroji, radi o veoma maloj grupi ljudi koju ionako resi tolerancija, siguran sam da se na ovo nitko neće naljutiti. Ovakav kolaboracionistički čin dvaju kultura, na ovim prostorima u mnogim vremenima ključnu riječ »izdaja«, preko glagola »izda(va)ti«, obogaćuje za neprofitabilnu imenicu izdavaštvo.  

U izdanju zagrebačkog »Antibarbarusa«, u suradnji s ulcinjskom kućom »Plima asocijacija« te posredovanjem Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, izašla je knjiga Dragane Tripković naslovljena, »Pjesme«. Sam naslov knjigu oslobađa od strukture. A to je dobro, jer nje i nema. Čini se kao da je pjesnikinja sklepala zbirku koja bi trebala biti presjek njezina rada, a ne osmišljena knjiga s, kako to vole reći neprikosnoveni gospodari poezije u Hrvata, »koncepcijom«. U nju nažalost nabacane pjesme od kojih velika većina njih robuje pompoznoj formulaičnosti koja »juriša bataljonom/volje/kroz drame paradoksa«, »Glupost dijaloga-/-lukava taktika/nezrelog manipulanta«, ili junoški neuvjerljivoj 'filozofičnosti', »To Nešto, neka/Bude označeno/Kao Nebitno,« i/ili »Mi ne znamo, jer/(dok ne znamo)/ne postojimo.« zapravo započinju jako dobro.

Na samome početku zbirka obećava.Osim što su same po sebi sjajne, pjesme »Kurve i umjetnici« i »Univerzalna slika žene« sjajan su primjer uokvirenja teme knjige. Nagoviještani (nažalost ne i izvedeni) kontinuum dijagnostike i ironijske kritike patrijarhalnosti, započinje baš univerzalnom slikom žene u kojoj generacija zadužena za mostogradnju obožava Johna Waynea (Jer Hitch im je valjda pičkica) koji »jaše prerijom, i sva je muškost/u šeširu i revolveru/ A to ih podsjeća na/ '45-tu.«

Žene, cirkuske igračice u privatnim pješčanima arenama drugova iz KP-a, dok su očevi napuštali djecu, u svijetu očeva obilježene kao nespremne za problem, postajale su »majke napuštenih«. Muškarci koji su zagospodarili malom ali »istorijski kurčevitom kulturom « ne vole fikciju i/nepostojanost. Treba im/oblik da zariju ud. Oni/traže kost da je slome/i meso da ga učine modrim«. I sad ti tu, ako imaš muda budi pjesnikom (a nisi pritom vladika). Pardon, pjesnikinjom.  

Dragana Tripković itekako je svjesna te pozicije. Sama kaže da one, »vještice« nisu sve iste. U svijetu kurvi i bijelih bolničarki, jedino vještica ima poziciju javnosti. Žena-koja-to-nije, a kada je, tako je da te začara. Vještičarenjem u kulturi zaposjeda moćni glas kojega snaži od njega izvanjski strah. Za takav se prostor individualne, rodne i pjesničke slobode, treba izboriti. I to Dragana zna. Komentirajući njezine stihove, gospodari muza savjetuju joj: »Ti sitni stihovi, izdrkavanja/o ljubavi i nesreći, sve je to OK,/ali Moraš da napišeš ozbiljnu stvar./Nešto za ponos! Staro i hrabro!/Sa velikim riječima poput:/Puška, Zemlja, Sloboda!«

Sve dok se u zemljama do slobode bude dolazilo puškom a ne riječima, pjesnici će biti čuđenje u svijetu. Ne u zemlji. Tamo su potrošna roba. Ako nisu bardovi. A što se ove knjige tiče, ostat će žal da ovakvih pjesama nije više, a onakvih koje nisu vrijedne pisanja o njima, manje. Tada ovo ne bi bila zbirka. Bila bi knjiga s naslovom kojega bi, konzistentno i uvjerljivo kao i najavu njezine teme, opravdavale u nju, marno i sa sviješću o cjelini, uvrštene pjesme.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )