Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 12.06.2011.

Drago Štambuk : Pognuta riža

Pred veličanstvom riže za koju su nam, sedamdesetih godina, nastavnice povijesti tvrdile da raste ravno iz Maova trbuha, a ovoga puta japanske njezine inačice, kao samurajev trbuh što prijesto je ratnikovu obliku, maču, pred oltarom biljke hraniteljice prignuo se "Otočanin/Japanac i Bračanin" Drago Štambuk, kako "prema unutra" tako i "prema vani". Čudna li položaja, rekao bi "meu nami" japanski ratnik koji osobnim oblikom para vlastiti trbuh uvjeren da "ono(g) čega nema / toga ima".

Kako bi drukčije pjesnik Hvara i Japana mogao minimalistički rezignirati pred činjenicom da je nevažno zna li gdje je sunce kad pred noć zađe za planinu. Pitanja koja kulture Zapada postavljaju u katkad i pojmovno (samo)ubilačku disjunkciju ili/ili, kulture Istoka, poglavito ova koja je iznjedrila haiku, oku i svijetu kojega je ovo vlasništvo barem u onoj mjeri u kojoj se jednokratno nastanilo na anfas pojedinca, situiraju ili u konjunkciju ili u prostore dopuna.

I dok se priroda sve to dublje klanja zreloj riži koja će se s vlažnih polja kad tad preseliti u pojedinca koji je nerazdvojni dio svega što jeste i nije, detalje koji rastu na nama, vrijeme, rekli bi mi daleko od Fujdžijame, bilježi sudbinski. Ovako: "Bijela dlaka / na zapešću. / Znak vremešnosti". Vremešnosti u vremenu u kojemu se krijesnici predlaže da "zaboravi svoj kratak život". U svijetu u kojemu sve supostoji, supostoji i sklad kontrasta vreline i leda, kao što je to baš na Fudžijami, u kojoj kohabitira i "toplina lave" u njoj i "snježna kapa" na njoj.

Da li Bračanin u Japancu, ili Japanac u Bračaninu, tko zna (ali ako mogu led i lava za-jedno, zašto ne bi mogli i ova dvojica biti jedno-u-razlici), ali netko tu zacijelo približava motive i lirske toponime kontinenata i država rabeći pojedinačne primjere ekstrema ne bi li tako univerzalizirao istovremeno jedinstvo u razlici čitljivo u podudarnosti, u ovom slučaju, tragedija. Teorija će se na ovo naježiti, ali praktikanti poetika koje bi trebale biti jedino meso teorije ukoliko ova ne želi samu sebe poništiti pretvarajući se u žargonom hranjenu metateoriju, znaju da bez univerzalija nema uvažavanja kulturalnih razlika!

Itekako svjestan da u Japanu "osjećaj za potres" u snu budi, Štambuk koristi prijesto vlastita tijela i tjelesnošću jezika gradi mikropoetiku pretapanja. Sljubljuje naoko tek samo "naše" s naoko tek samo "njihovim": "Hirošima / Vukovar u mislima / Dvostruki tajac".

Teme veće od svijeta koji je od nas veći samo zato što nas naši gospodari bezočno lažu da u njemu postoje ideje veće i vrednije od nas samih koji smo jedino tkivo svijeta, ovdje su uronjene u kulturu koja ne mjeri ni nas ni svijet po mjeri ideala, nego po onoj skromnosti i pripadnosti svijetu. I supostoje u svjetovima svijeta koji je - u pravu je tu naš i njihov Drago - "Cvijet / svit. / Cvit". Pa makar ovaj čakavski "svit" bio svit kao povijen, kao riža što je pognuta na mjestima gdje se opipljivo, jedno, spaja sa zamišljajem svega u koje je uronjeno.

A, može to i ovako: "Cvijet / zvan cosmos / Cio svijet". 20. rujna - tako piše - Palača Štambuk, bila je gdje je. U rujnu 20. Vrijeme dakle, i mjesto jedno su isto. Zasad je ta palača puževa kućica i pjesnik je nosi sa sobom. U pokretnoj kući haikua. Neizravnog kao Japan.

 
Drago Štambuk: "Pognuta riža"

HDP, 2009.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –