Dražen Ilinčić : Najkraće priče

Svođenje pod zajedničku etiketu dvije knjige Dražena Ilinčića gotovo je nemoguće. U šezdesetak priča zbirke "Najkraće priče" onih od desetak redaka i onih od dvije-tri kartice nema seksa (ako ga je u "Berlinskom ručniku" uopće bilo), nema vulgarizama, nema eksplicitnih prikaza ljubavnog govora, nema tjelesne žudnje.  Ilinčić u njima odlazi posve u druge prostore kodiranja intimnosti u tekst.

Nastoji on u pričama prikazati širi spektar svakodnevih šarolikosti prostora kroz koje njegov pripovjedač prolazi, ili pak boravi sam autor (npr. u priči „Paul Auster u Ðurđevcu" čita se „Eto, ja se odista zovem Dražen. Ili, zašto bih ime Ðurđevca, gradića u kojemu se priča smjestila, mijenjao u Križevce, Koprivnicu ili Kotoribu?"). Poneki je lokalitet ostao u pripovjedačevoj memoriji zbog osoba s kojima se tamo susretao ili je pak autor u neke poslao svoje likove da bi kroz njihove riječi izrekao dosjetku umjesto komentara na jedan posve osoban itinerer.
 
Raznolikost Ilinčićeva interesa skoncentriranog u pogledu preko ulice, ali i u onome usmjernom prema unutrašnjosti sobe u kojoj trenutno boravi prepoznaje se kao posve osobno pričanje o urbanom otuđenju, o marginalcima i čudacima, o odlascima u zoološki vrt ili pak  o cipelama i brodovima.

Priče u knjizi tematski su vezane uz svakodnevlje, neke nalikuju kratkim bilješkama s putovanja, putositnicama, neke su nježni aforizmi, neke su pak pripovjedačeva želja za povlačenjem u sanjalački fluid udaljenih prostora. Pripovjedač se kreće različitim gradovima (Berlin, Venecija, Pariz, Beč, New York,...), a britkost zapažanja izvanjskoga pred recepcijskim očima rastvara posve neobične prizore i motive.

Različitim pričama šetaju se često puta isti likovi (npr. Branko R., gospođa Herceg, glumac Vjenceslav), neke započete nastavljaju se (Prva priča o cipelama, pa nakon nekoliko desetaka priča i Druga i Treća). Smisao ovih priča Dražena Ilinčića ponajbolje se može izraziti u stilu tradicionalne nevjerice J. L. Borges koji je 1974. u razgovorima s Ernestom Sabatom jednom prilikom rekao: »Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je«.

Jedan od Ilinčićevih alter ega, glumac Vjenceslav, diskretan strah o teksta, nemir od pronalaženje sebe u njemu, od njegove recepcije kod čitatelja, izgovara kao zadnju rečenicu koju je posve usputno nekada davno napisao: „Odjednom mu je bilo jasno: cijeli proživljeni užas bio je samo posljedica odluke da jednu rečenicu stavi na papir, i promijeni joj uobičajenu namjeru."
 
Fabule većine priča otvorene su i okupljene oko pojedinačnog prizora, oko atmosfere kojom on zrači. Često se dobija dojam da su autorova zapažanja nesređena, na nekim mjestima arabeskna, na nekim munjevito sažeta što posve odgovara nekim definicijama kratke priče koje o njoj govore kao o zapisu trenutka. Taj tren označen je nekim više ili manje vidljivim uzbuđenjem i promjenom koja je natopljena iskustvenim životom obično oprimjerenim predmetima iz okolnoga i predstavnog svijeta (npr. u pričama Dvadeset, Kišobranomat, Košulja). Upravo u priči Češalj ritualno češljanje u Zoo vrtu oblik je kojim narator kratkoročno udovoljava čitateljevoj potrebi za nježnim i pripadnim.

U pričama je Ilinčić zaustavljao gotovo fotografsku reprodukciju stvarnoga. Ali nije ovdje riječ o fotografijama koje bilježe total već o onima koje plijeni bljesak, prikriveni detalj, tek naznačena boja, zvuk vjetra, oblik kišobrana ili fluid miholjskog ljeta. Tako tekst postaje zaustavljeni dojam nekoga trenutka, prisjećanje na neku osobu ili događaj koji je ostavio odjek u autorovu istančanom senzibilietu. Posve udaljeni pogledi ovim mozaičnim slaganjem stvaraju privid koherencije teksta na razini cijele zbirke.

Težeći prema konačnom smislu, priče u vlastitoj strukturi odslikavaju djelić zbilje koja u njima nalikuje "atmosferskoj kabini" (Hollerer)  u kojoj se čuva poseban ton svakodnevlja. Dražen Ilinčić pri tome vodi računa o završnim, zaključnim rečenicama. Skoncetriran je kao narator na dosjetku (u izboru naslovne sitnagme kao i u razradi teme ona se također primjećuje) ispisujući pri tome rečenice kraja koje ne žele biti poanta, poruka ili neki sažetak napisanoga. Dosjetka tako postaje blagi autorov komentar, posve diskretno retoričko pitanje. U tim završnim rečenicama sublimirana je Ilinčićeva domišljanost i na nekim mjestima vidljiva originalnost.
 
Ove priče bljesak su stvarnosti koji se zadržao u autorovu oku. Poneki će ostatiti i u čitateljevu.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )