Dubravka Oraić Tolić : Zagrebačka stilistička škola
Vrijeme se čuva čitanjem starih izdanja dragih pisaca koji su nas napustili, čuva se ono i prisjećanjima na zajedničke trenutke koji su nam se uvukli pod kožu, ispod bora, iskustva i smijeha, čuva se ono kao mali djelić staroga života koji se upisuje u poglavlje buduće knjige u kojoj se možda otkrije i poneka tajna ljepote nekog sretnog zajedništva.
Zagrebačka stilistička škola
Knjiga Dubravke Oraić Tolić "Zagrebačka stilistička škola" (Naklada Ljevak, urednica Nives Tomašević), može se čitati kao priča o jednom, gotovo pedeset godina udaljenom kreativnom druženju, razotkriva se u njoj nepoznati fluid jednog od najvažnijeg razdoblja u hrvatskoj znanosti o književnost, a oni o kojima se piše, važne su osobnosti Zagrebačke stilističke škole, Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš i Viktor Žmegač. Podnaslov je posve primjeren, glasi on ‘’Zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti’’, jer stvorena je tada moderna znanost o književnosti i uspostavljena njezina nacionalna prepoznatljivost.
Napisana je iz pozicije učenice, koja je današnjoj generaciji čitatelja, izuzetno plastično, iskričavo, čitko i zanimljivo, oblikovala osobnu priču o više desetljetnoj blistavoj tradiciji, puna je toplih rečenica, duhovitih komentara, filigranskog prisjećanja, ali i znanstvenih premisa uvjetovanih „pristojnom“ povijesnom distancom.
Pregledno, precizno i sustavno ovo sublimirano autoričino znanje o analiziranom kulturološkom i političkom kontekstu, njezine instrukcije za čitanje knjiga svojih profesora, podijeljeno je u tri dijela: Zagrebačka stilistička škola i Hrvatsko proljeće; Zagrebačka stilistička škola očima učenice; Viktor Žmegač - Majstor znanosti o književnosti i esejističke kulturologije. U središtu pozornosti, četvorice navedenih teoretičara i književnih povjesničara nalazio se tekst, stil i forma, a ne društveni kontekst. U knjizi se oni intimno nazivaju „mitski očevi“ (Škreb, Flaker, Frangeš), a i Škola se promatra u generacijskome ključu jer „mlađi brat bi bio Žmegač, a poslije njega dolaze „djeca“, „unuke i unuci“.
U prvome dijelu autorica rekonstruira duh vremena i razmatra doprinos Škole za područje znanosti o književnosti u doba Proljeća, potom, se tri utemeljitelja promatraju istodobno iz znanstvene i osobne vizure, dok se u fokusu trećega, nalazi Viktor Žmegač, a zgusnutim i sažetim interpretacijama njegovih knjiga osvjetljava se doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi 20. stoljeća ovoga osobitog znanstvenika.
U društveno-politički kontekst vrhunca Hrvatskoga proljeća 1970. / 1971., upisuje se ZSŠ svojim istraživanjima kojima se afirmira nacionalni identitet, književnopovijesna i komparatistička istraživanja, a „Liber“ se pozicionira kao glavni njezin nakladnik. Njezina je energija skoncentrirana oko Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u stalnim susretanjima srijedom u sobici A-015, gdje je Dubravka Oraić Tolić nakon povratka iz Beča, radila od 1971. kao tajnica/znanstvenica i lektorica, oblikovale su se ideje, koje su potom objavljivane u časopisima „Umjetnost riječi“, „Croatica“, u knjigama biblioteke „L“.
Hrvatsku znanost o književnosti osobito je zadužio Zdenko Škreb pokretanjem časopisa „Umjetnost riječi“ (1957), u kojemu se književni tekst počeo proučavati autonomno, uvelike pod utjecajem tzv. teorije interpretacije W. Kaysera i E. Staigera, u hrvatskom kontekstu otvorio je on raspravu o suodnosu književnih stilova i razdoblja („Stilovi i razdoblja“, s A. Flakerom, 1964), te se među prvima bavio problematikom znanosti o književnosti i književno znanstvene terminologije („Studij književnosti“, 1976).
Pisao je o povijesnim i društvenim aspektima književnosti te tzv. trivijalnom književnosti i kriminalističkim romanom („Književnost i povijesni svijet“, 1981), uredio je prva dva izdanja zbornika „Uvod u književnost“ (1961, 1969) s F. Petreom, a treće i četvrto (1983., 1986.) s A. Stamaćem, napisao je „Zur Kritik literaturwissenschaftlicher Methodologie“ (Frank furt/M. 1973.) zajedno s V. Žmegačem, bio je tajnik Hrvatskog filološkog društva. Premda stručnjak filolog, uže kvalificiran kao germanist i romanist, Škreb je bio privrženik književnosti kao umjetnosti, estet staroga kova, ljubitelj glazbe i kazališta, bio je opsjednut strašću da subjektivnu sklonost primarnoj umjetničkoj djelatnosti racionalizira, osmisli i kontekstuira povijesno.
Spiritus movens u proljećarskome „Liberu“ Ivo Frangeš, prvi je urednik biblioteke nacionalnih pretisaka „Liber Croaticus“ (prva pretiskana knjiga objavljena je na vrhuncu Proljeća 1971, bio je to glagoljski prvotisak „Misala po zakonu rimskoga dvora“ iz 1483. koji je i prva knjiga tiskana na hrvatskome jeziku uopće, hrvatskim pismom glagoljicom, prva je to slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno, njegov suradnik bio je Eduard Hercigonja, a stručne priloge potpisuju Mladen Bošnjak, Zvonimir Kulundžić, Anica Nazor i dr.). On je autor ideje i uredničkog programa časopisa „Croatica: prinosi proučavanju hrvatske književnosti“, pokrenutog 1970., kojemu u potpunosti odgovara termin kroatocentričan, u njemu se znanstvenici bave „hrvatskom književnosti, njezinom prošlosti i sadašnjosti, djelima koja je sačinjavaju, stvaraocima koji su u njoj djelovali, istraživačima koji su o njoj izrekli kritičku riječ ili bilo kako pridonijeli njezinu razvitku“.
Čitanja Matoša
Prema autoričinim riječima, predstavljao je Frangeš „vrhunac modernističke vjere u originalnost, estetsku vrijednost i samobitnost hrvatske književnosti, njegov književno znanstveni esteticizam postao je kulturni esteticizam“, dok se njegova sveukupna stilistička interpretacija književnoga djela, po kojoj je Zagrebačka škola dobila ime, pretvorila u doba Hrvatskoga proljeća u sveukupnu interpretaciju hrvatske književnosti i kulture.
„Profesor Frangeš zaslužan je za moje cjeloživotno bavljenje Matošem. Bio je mentor mojemu magistarskom radu „Pejzaž u djelu A. G. Matoša“. Kao pravi gospodin pustio me da radim sama kako me ne bi zakrilio svojim autoritetom. A na obrani postavio mi je posve jednostavno pitanje: ‘Kako ste izabrali baš temu o krajoliku kada o tome nema literature?’. Ja sam se zbunila i odgovorila: ‘Zato što volim Matoševe krajolike.’ To, naravno, nije bio znanstveni odgovor, sve je ipak sretno prošlo, no ja sam danima patila što nisam znala pravi odgovor. Mislim da sam na to pitanje odgovorila tek u knjizi „Čitanja Matoša“ (2013.) u sklopu kulturološke interpretacije Matoševe ideje nacije“, rekla je DOT u intervjuu povodom objavljivanja knjige ZSŠ.
Aleksandar Flaker vodio je projekt „Hrvatska književnost prema evropskim književnostima“, zalažući se za komparatističku identifikaciju hrvatske književnosti i komparativnu kroatistiku što je vidljivo i u zborniku „Hrvatska književnost u evropskom kontekstu“ iz 1970. kojega je uredio zajedno s Krunoslavom Pranjićem. U njegovom podnaslovu stoji „Od preporoda k našim danima“, a uvodno urednici izvješćuju kako je knjiga počela nastajati 1966. kao plod dogovorena i planiranoga rada na problemima odnosa hrvatske književnosti prema drugim evropskim književnostima od narodnog preporoda prema suvremenosti. Urednici su se držali načela da „hrvatskom komparatisti ne bi smjelo biti toliko važno kakve je koji strani pisac ostavio tragove u djelima hrvatskih književnika [...], već kako je hrvatska književnost, a slijedeći tokove evropske književnosti, ispoljavala vlastite osebujnosti.“
O profesoru Flakeru napisala je sljedeće: „Bio je mentor moje doktorske disertacije o pojmu i fenomenu citatnosti. Kada sam mu predala svoj doktorski uradak, uljudno me zamolio da izbacim poglavlje o avangardi kao kulturi, jer je tu bila riječ i o dvama totalitarizmima. Rekao mi je: ‘Ne želim s vama polemizirati na obrani, no to poglavlje slobodno uvrstite u svoju knjigu’“.
Ova monografiju pisana je iz neposredne blizine, prati se u njoj rast i razvoj škole, negdje od sredine 70-tih pa do kraja 80-tih godina, ona je svojevrsna posveta i starim i mladim pripadnicima Zagrebačke, ne nužno, stilističke škole. Napisana je jednostavnim esejističkim stilom, izvrsnim hrvatskim jezikom, s velikim znanjem i autobiografskim sjećanjima, iznimno je kulturološki informativna, bogata literaturom, stilski koherentna, a posebnu njezinu vrijednost čine i brojni citati iz analiziranih predložaka.
Nudi ona sjajno posložen model sistematizacije mišljenja o pročitanome (posebno fascinira autoričina interpretacijsko-prezentacijska misao o brojnim knjigama Viktora Žmegača), prožima se u njoj profesionalno i istraživačko, osobno i privatno, znanstveno i književno-umjetničko. Ona je hommage Zagrebačkoj stilističkoj školi iz vizure svjedokinje vremena koja je sudjelovala u okolnostima razvijanja tadašnje hrvatske znanosti o književnosti.
Jasno je na nekoliko mjesta u knjizi naglašeno kako se među književnim znanstvenicima i kulturnjacima u tadašnjoj Jugoslaviji osjetilo da se u Zagrebu na Filozofskome fakultetu, u Društvu sveučilišnih nastavnika i u časopisu događa novi poticajni iskorak, koji ide tragom ruskoga formalizma iz desetih godina 20. stoljeća preko američke nove kritike, praškoga i francuskoga strukturalizma, poststrukturalizma krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, zalažući se za tzv. unutarnji pristup književnomu tekstu. Takvo shvaćanje književnosti kao autonomnoga entiteta, predstavljalo je radikalni odmak od tradicijskoga sociopozitivističkog pristupa koji je do tada dominirao u hrvatskoj znanosti o književnosti, pa je Zagrebačka škola označila pobjedu nad ideološkim ili pozitivističkim pristupom.
Posebno mjesto u knjizi zauzima i dugogodišnji predstojnik Zavoda, profesor Miroslav Beker, koji je, „u zadimljenu sobicu unosio angloamerički šarm“, a svojim prijevodima i komentarima književnih teorija od Aristotela do Derride pružao kulturno povijesni okvir Školi. Pišući o knjigama pripadnika ZSŠ koje su bile u središtu političke pozornosti, naglašava kako je prvu političku uzburkanost izazvala knjiga Stanka Lasića ‘’Sukob na književnoj ljevici’’ (1970.).
Knjiga „Zagrebačka stilistička škola“ nema svojega prethodnika, ona je temelj i poticaj u budućoj standardizaciji stilističke hrvatske književne baštine, popunila je slijepu pjegu književno znanstvenog fenomena koji je važan simbol kulturnog identiteta.
U njoj se prepoznaju odrazi poetika „mitskih očeva“, pogled Dubravke Oraić Tolić satkan je od stilističkih interpretacija zasnovanih na originalnim, samobitnim i lijepim rečenicama, kroz koje se traga za oblicima u kojima se društveni kontekst promatra kao stilski poticaj u promišljanju estetskih vrijednosti.
Zagrebačka stilistička škola : Zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti
- Naklada Ljevak 09/2022.
- 232 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533556062
Knjiga Dubravke Oraić Tolić 'Zagrebačka stilistička škola' posvećena je najvažnijemu razdoblju u hrvatskoj znanosti o književnosti kada je ona bila u samome vrhu svjetske znanosti. Protagonisti su knjige utemeljitelji Zagrebačke stilističke škole Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš te najpoznatiji sudionik Viktor Žmegač.