Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 19.08.2008.

Edi Matić : Ovdje fali ženska ruka

Miroslav Krleža o ljubavi je napisao kako ona nije vještina već da je to pitanje dara kao i poezija. "Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće." Obrnuvši ove riječi, nadahnut potrebom pisanja o onome što ostaje nakon ljubavi, grafički dizajner, splitski audio-video producent, pokretač mjuzikla "Sarajevski krug" i autor glazbenoga spota za gluhonijeme, Edi Matić napisao je svoj prvi roman.

"Ovdje fali muška ruka" posve je neopterećen kanonima trendovskoga pisanja o ljubavi začinjenog postmodernim neizgovorljivim emocijama, to je roman bez pretjerane melankolične uljuljanosti u tranzicijsko svakodnevlje, posve bez prepričavanja letećih seks-avantura, bez silnih objašnjavanja moći ljubavnog govora. U središtu naracije Matićevog pisanja o ljubavi lik je ostavljenog muškarca zrelih godina koji se iz dana u dan provlači kroz osobne odjeke intimnih stresova.
 
Posve lako prolazeći poglavljima (njih trideset i osam) ne zadržava se pripovjedač na opisima strasti, nježnosti, Sonjine dosade i njezine potrebe da ode iz njihovog/njegovog stana, niti se opterećuju čitatelji  filozofičnim rečeničnim nizovima punim rasprava o sreći i povjerenju, o sumnji i uznemirenosti. Prepušten je glavni lik emocijama bez obzira je li  zatvoren u dnevnoj sobi, ili ih proživljava u "alkoholnom razbijanju" uz šank kvartovskog kafića ili piše "Hrvatsko-hrvatski riječnik" riječi koje ostaju nakon ljubavi.
 
Matićevom junaku u njegovom intimno razorenom svijetu ne smeta briga druge žene Tanje (što je tipično muški pogled na samoga sebe!!), ipak mora se priznati da se ne razmeće pri tome glupim mačističkim uravnilovkama tipa "sve su žene iste", već priznaje i njoj i sebi taj bolni nedostatak upravo Te ljubavi za koju je mislio da je jedna, jedina i vječna. Plijeni iskrenost glavnoga lika koji otvoreno želi priznati da je volio, koji se zna smijati na svoj račun i (za)plakati bez pretencioznosti i sladunjavosti.
 
Najsladunjavi dio romana upravo su brojni citati (da ih ima manje ostavljali bi znatno bolji dojam i bili funkcionalniji) iz tuđih pjesama (Balaševića, Dedića, Runjića, Kiševića,...) koji klišeizirano, na prvu loptu  sugeriraju emociju. Ili možda govore o njezinoj univerzalnosti pa samim time i potrošivosti. Jedno je sigurno. Roman bi bez njih bio narativno čišći i stabilniji.
 
Njegova pak struktura bila bi čvršća da se pripovjedač nije imao potrebu posve nemotivirano i bezpotrebno udaljavati u opise iskustava boravka u nekim drugim zemljama (bez obzira je li riječ o poslovnim šetnjama njemačkim sajmovima video opreme i pivnicama ili Knez Mihajlovom punom Nje). Dolazak nekih drugih, posebice u poglavlju "Došli Turci" usprkos tomu što je nakalamljeno zadanom jednolinijskom ritmu pripovijedanja duhovita je oaza puna prijateljskog pogleda na promjene u junakovu ljubavnom i poslovnom životu. I dobro je došla digresija u neki drugi svijet - bosanski humor!
 
Uz autoironično, duhovito, vrlo šarmantno i neopterečeno pričanje o Njoj i Njemu čitatelji prate zbivanja u pripovjedačevom poslovnom svakodnevlju natopljenom bukom živosti rada na estradi i izazova osmišljavanja novih projekata (tv-kvizovi, kulturna ljeta na otocima). Može se stoga reći kako ovaj roman zasijeca u mušku intimu služeći se pri tome spasonosnom dozom jetkog humora, ali i marketinški vješto upakiranim kritikama glamuroznih medijskih produkcija koji glavnoga lika odmiču od intimne tuge u koju, ipak samo povremeno, upada. Komentarima na račun banalizacije medijske pismenosti, bezidejnosti i nekreativnosti nacionalnih programa otvaraju se još neki pogledi koji se naziru u ovoj priči o osjetu izgubljenosti zbog ljubavi.
 
"Ovdje fali muška ruka" nije nikakvo remek-djelo, ali je roman koji se pročita u jednom ljetnom dahu. Koliko god se autor trudio prikazati žensku slabost u muškome tijelu i ne pisati o težini (ili taštini) ostavljenog muškarca  toliko njegova laka rečenica osvježava.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –