Emir Imamović Pirke : Plan savršenog neuspjeha (ulomak)

U novom romanu Emira Imamovića Pirkea Plan savršenog neuspjeha (VBZ, 2023) saznajte kako se jedan san o lakoj zaradi i ugodnoj starosti pretvara u moru suočavanja s pogrešnim izborima, pokidanim vezama, izgubljenim prijateljima i zakašnjelom drugom prilikom. 

Privučen oglasom kojim se građevinsko zemljište ili već postojeće, derutne kuće, nude za jedan euro pod uvjetom da postanu turistički kapaciteti, sredovječni sarajevski pravnik, nekad novinar, kasnije nevidljivi djelić glomaznog i korumpiranog administrativnog aparata, čovjek osigurane egzistencije i propalog privatnog života, odlučuje prodati imovinu, odseliti u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnik apartmana s bazenom. Njegov, kao i identičan plan drugih stanovnika Zadomišta, spektakularno propada. Nesuđeni turistički djelatnik živi s duhovima cijelog, opustjelog mjesta, ali i onima iz svoje prošlosti, dok se sadašnjost trudi da mu ionako upropašten život dodatno zakomplicira.

Plan savršenog neuspjeha Imamović Pirke Emir

Uživao sam u njihovom doživljaju mene i rado igrao ulogu koju su mi dali. Da nisam ostao sam, počeo bih vjerovati u vlastite laži.

Za priprost svijet s planovima poput moga Bosanci su bili oni ljudi što zimi rade na baušteli u Dalmaciji, a Hercegovci oni s kojima ih dijeli granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bošnjak je, mislili su, riječ kojom bosanski muslimani zovu sve Bosance. Od muslimana su zazirali. Ne puno i ne od straha. Selo nikada nije bilo od onih u koje se iz Tuzle, Zenice ili Bihaća išlo na godišnji, niti se iz njega putovalo prema tim krajevima. Ako se negdje išlo iz Zadomišta, onda je to bilo u Split u školu ili doktoru, u Zagreb na fakultet i liječniku za još teže bolesti i u Njemačku na privremeni rad koji traje dok u rukama ima snage i dok se ne osigura sporo umiranje u zavičaju, tamo gdje čekaju osušena žena, odrasla djeca, trokatnica bez centralnog grijanja i raskošna, zajednička grobnica. Sve plaćeno kešom ušteđenim za puno desetljeća ručanja mesnih narezaka, slabih večera, skromnih stanova i punjenja frižidera najjeftinijim pivom.

Mojim sam susjedima bio dokaz da će i tu jednom, što brže, živjeti dobro svakoga dana, a ne tek kada steknu uvjete za mirovinu u Dortmundu. Oni su dobili poticaje za preuređenje kuća u turističke kapacitete, a ja napuštenu nekretninu za jedan euro, uz obavezu da ruševinu pretvorim u udobnu kuću za odmor s bazenom. Kuća je ostala gotovo završena. Sada se zajedno urušavamo. Propadam brže od građevinskog materijala.

Od svega o čemu smo mogli razgovarati, njih je najviše zanimao rat. Oprezno su ispitivali da li sam se borio protiv HVO-a. Govorio sam istinu kada sam rekao da nisam. Ostatak svog skromnog, nevažnog statiranja u uniformi s oznakom Armije BiH na rukavu sam, iz priče u priču, pretvarao u nešto vrijedno pamćenja i divljenja.

Oni su se, redom, predstavljali kao ratnici. Neki su, vjerujem, bili poput mene, neki ozbiljni. I jedni i drugi govorili su o tome kao da su prije petnaest minuta izašli iz rovova. Svoju su povijest doživljavali velikom i važnom. To što je i njihova i moja tek fusnota historije, nikome nije bilo važno.

Od mog vojničkog staža skromnija su samo moja sjećanja na rat. Ne mogu, a mislim da nikada nisam ni mogao, o tome što je bilo govoriti duže od pola sata, ako i toliko. Moj rat je nemanje vode, struje, hrane, grijanja i poneko granatiranje. Oni su iz svog sela otišli vjerujući da sam ga proveo u Sarajevu.

Detaljno su mi opisivali svoj rat, samo što on nije trajao od 1991., nego od 1941. Sela su dijelili na njihova i svoja, bitke su im se stapale u jednu, žrtve su uvijek bili sunarodnjaci, a krivci oni drugi, nekad Srbi, nekad četnici, nekad samo nji'ovi. Svoju su povijest izmišljali kao i ja svoju. Nisu mogli dokazati da lažem, a ja s razbijene spomen-ploče partizanima iz toga kraja nisam mogao pročitati kakva im je ona davna prošlost zbilja bila. Skoriju sam poznavao više nego što bi im se svidjelo.

Istina nije trebala nikome. Kada im već ništa nije značila moja diploma Pravnog fakulteta, kao ni godine rada za televizije koje su gledali preko satelitskih antena ili staž u Ministarstvu kulture Kantona Sarajevo, morao sam im se učiniti po nečemu važnim. Činjenice mi to nisu dopuštale. Nekorisna vojna obuka, čuvanje topa za koji nema granata, seljenje iz jednog u drugo selo u pozadini, leševi viđeni u dnevniku i ranjenici u tuzlanskoj bolnici u kojoj sam posjećivao nekoga od rođaka koji su me trebali pripaziti nekoliko mjeseci, da bih im na grbači ostao četiri godine, sve bi to, kada se izgovori, zvučalo onako kao što je i bilo – bijedno.

Zbog toga što su mi vjerovali, morao sam i ja vjerovati njima, samoproglašenim rođenim ratnicima koji su, svi osim jednoga, iz rata izašli neogrebani. Oni i ja bili smo društvo superheroja čije moći rastu proporcionalno broju popijenih piva.
 

Emir Imamović Pirke (Tuzla, 1973.) bosanskohercegovački je novinar i književnik. Dugogodišnji je novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Objavio je romane: "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" (AGM, 2006), "Tajna doline piramida" (Algoritam, 2008.), "Treće poluvrijeme" (Algoritam, 2010.), "Vršenje dužnosti" (Algoritam, 2014.), "Terorist" (V.B.Z., 2018.), "Plan savršenog neuspjeha" (V.B.Z., 2023.).

Emir Imamović Pirke

Plan savršenog neuspjeha

• V.B.Z. 05/2023.
• 148 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789535205838

Privučen oglasom kojim se građevinsko zemljište ili već postojeće, derutne kuće, nude za jedan euro pod uvjetom da postanu turistički kapaciteti, sredovječni sarajevski pravnik, čovjek osigurane egzistencije i propalog privatnog života, odlučuje prodati imovinu, odseliti u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnik apartmana s bazenom.