Enes Kišević : 101 vino do vina
Kritika je uvijek subjektivna. Njezini nalazi to ne bi smjeli biti. Subjektivnost kritike stanuje u onom, čitanju skrivenom, odabiru knjige koju kritik prikazuje, tonu kojim se odabranome tekstu obraća, atmosferi prikaza, uglavnom je ona na samome početku: u činu predpisanja koji je, iako samome pisanju prethodi, već tekstualan. No, kako je kada tekstu kojega o pjesniku kritik sprema, prethodi epizoda iz prošlosti koja je, kada se događala, bila vantekstualna, a sada je, a u to ćete se za trenutak i sami uvjeriti, isključivo tekstualna?
Dogodila se jeseni 1978. kada sam, šesnaestogodišnjak, po prvi put javno kazivao vlastite stihove. Bilo je to u "Dva boda", discu u prostoru "Dvorane mladosti" na Trsatu, za trajanja pjesničkog nastupa Enesa Kiševića. Prijatelj, Roman, na njemu uobičajen način šarma socijalne nezajažljivosti, upoznao nas je te večeri i natjerao me da Enesu na uho izdeklamiram nekoliko stihova. Sljedeće čega se sjećam dvojno je: na bini sam i okupljenima govorim stihove dok do mene stoji tada za mene velik pjesnik - Kišević - čija me je blagost mikrofonu i pripustila i, istovremeno osjećam oca i mater svih mogućih trema.
Moje je i Enesovo prijateljstvo te večeri započelo i, iako se slabo viđamo, traje i danas. Čovjeku naprosto previše dugujem da bih ga se usudio zaboraviti. I kad kažem danas, mislim baš na danas kad na stolu preda mnom leži Enesova enografija "101 vino od vina".
Naše su poetike različite, uzajamno se slabo i čitamo, ali Enes je jedan od rijetkih o kojima mogu pisati a da mu se u kritici, bez trunka nelagode, obratim kao pjesnik. Jer, drugačiji je Enes od sviju drugih. Enesa nitko ni u kakav okvir ne može smjestiti. Samo k njemu samom. Takav je bio i takav je danas. A je li to dobra ili nedobra vijest, to samo on zna. Sam sa sobom. 1 na 1, sve do 101.
Enes je pjesnik, glumac, narator i gospodar prstenova na ovim prostorima po čijim krugovima klize Enesi koji glume pjesnike, pjesnici koji glume Enesa, menadžeri i histrioni, recitatori i pjevači, degustatori i vinopije, tvorci uslovljenih minijatura i briljanata kao što je u ovo "101 vino od vina". Na tragu Rumija i Omara Hajama (da spomenem samo neke), ali i na onima Tina i Arsena, piše tako "čovjek bez kafića" 101 pjesmu o vinu u stihu "ship-shapea" čija čvrsta vezanost ponovljeno puta pokazuje kako se i izvan tragedije, iz duha muzike, dakle onog univerzalnog, rađa harmonija apolonijskog i dionizijskog.
Pročitajmo zajedno kako "taj mali bog", kako je čovjeka u "Prologu u raju" na samom početku "Fausta" ocrtao Goethe, smješta sebe u cosmo-enopolis: "Ja sam kap vina / na kruha mrvi - / ovo je vino / krv moje krvi". Geometrija bakanalije nastavlja se poigravati s binarizmima i, inzistirajući na inverziji imaginarno-izričajnog aktiva i pasiva, sastavlja vrli, novi, predmamurni, svijet: "Kad bolje razmislim, gospodo / svi smo mi vinu stranci / Vino je ovo jedini gospodin - / mi za njega smo obični pjanci". I: "Te koje je boje / te kakav mu je buquet / te godina, te domovina... / Ma hajte, molim vas / to njihovo gospodstvo / hoće gospodskije biti od vina".
Poznavajući Enesa, osobnost njegove posebnosti, i njegov neprekinut odnos s poezijom, ćutim da se u ovim stihovima vino javlja kao univerzalni označitelj koji se, kada se radi o poeziji, prema istoj odnosi kao metafora. Nije pjanac, pilac, znalac, tu prvi: nije vino tu zbog njega, kao što ni poezija tu nije zbog pjesnika, nego upravo obrnuto: pjesnik je tu zbog nje; njezin je štovatelj i sluga.
Kada bi mnogi od kolega, što danas pjesnika, što kritika, mogli to sebi pospremiti pod čep od kapitela, stvari bi na domaćem pjesničkom stolu bile puno ljepše: lubricirane. Čime? Naravo vinom. Ili, drugim riječima: "Ah vince, vince drago / ti blago moje škrinje / vraćam ti bisere one / što ti ga uzeše svinje".
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )