Enes Kišević : Zelene piramide / Green Pyramids
Znalac bez premca kadgod se glasno i pomisli "haiku", Vladimir Devidé, o haikuima Enesa Kiševića u predogovoru knjizi napisao je: "Haiku pjesniku ekspresija je neposredni odraz impresije pa između doživljaja i njegova zapisa ne smije biti intervencije intelekta - u haikuu nema analize, dedukcije, refleksije, filozofiranja ni moralne pouke. Ono što smo svojim osjetilima registrirali, a to je 'pjesma života' nekog bića ili predmeta, to nam je ona pružila kao svoj 'poljubac' i u tom je smislu haiku 'poljubac pjesme života'".
Osim teorijski problematične pretpostavke uvoda koja tematizira neposredni odnos ekspresije i impresije, koja, recimo, jezik ne vidi kao prostor posredovanja i najčišće spontanosti, i koju treba razumjeti blagonaklono i s poštovanjem kojega ovaj guru "poljubaca pjesama života" na takozvanom "nekad našem zajedničkom prostoru", izvan svake sumnje, zaslužuje. I njegovim riječima iz predgovora nema se što dodati niti oduzeti. Osim što se njegova pohvala pjesničkom geniju Kiševića i u žanru haikua, obraća cjelini Enesove knjige. A svi haikui koje ovdje čitamo, dakle cjelina knjige, i nisu lišeni zapadnog intelektualiziranja, simboliziranja, analiziranja... svega onoga što pretpostavljenu "neposrednost" neposredno dovodi u pitanje.
Ne samo da sve Enesove "piramidalne" pjesme nisu refleksije, lišeni odbljesci "poljubaca pjesama života", nego se haikue iz posljednje zbirke može podijeliti u nekoliko grupa. Pogledajmo ih na način poredbe. Najprije nekoliko "poljubaca": dobrih haikua koji osim metra, odnosno (doduše ovdje prilično slobodne) forme, slijede i ritam sadržaja ovog jedinstvenog oblika ekspresije: "U kamenom grlu / visokog tornja njiše se / glas zvona"; "Kroz bolničke rešetke / mladić guli naranče. / Baca ih u snijeg"; "Mrava na rešetki / zatvorenik neprestano / promašuje prstom"; "Vojnik je pao. / O, kako glasno na ruci / otkucava sat"; "U istoj košulji / dječak i vjetar / šeću uz more". Ovi odabrani haikui, osim bezrezervne pohvale autoru, ne iziskuju komentara. Evidentna su potvrda predgovorne teze Vladimira Devidéa.
Za njima slijede haikui za koje se teško može reći, osim ako ih se čita kroz lepezu prstiju dobrohotne kulture domaćina (a to je u ovom slučaju ova naša, zapadna), da u njima ne stanuje analitična racionalnost autora. Ona njezina dimenzija uz koju, kao pčela uz maslačak, prijanja pridjev "zapadna". I to s velikim Z: "Još jedan korak / i putnik će na obzoru / postati put"; "Uzdrhta cvijet, / umjesto njega ruka / ubra berača"; "Slova u mramor / čempresi u obzor / urezani".
Racionalizacija haiku "neposrednosti" javlja se i u podobliku socijalne kritike, kritike izostanka humanosti: "Gledajući vijesto o BiH / Europu uznemiri / snijeg na ekranu"; "Prolazeći kraj / nasmijana siromaha / tajkun namršti nos". Ima tu i dosjetki na prvu loptu od kojih se za neke ne zna trebaju li biti štos, ili jedna grka, kostogrlna, kritika neljudskosti: "Dva ratnika / kucaju se batrljcima: / Give me five!", dok se za neke druge jasno vidi da se radi o dokazima da težina teme najlakše guta estetski učinak stiha: "Nekoć u dječjim, / a sad u domovinskim / kolicima".
Vrhunac zapadne personifikacije godišnjeg doba, koji niti kao nacrt za haiku hagiografiju ne funkcionira, je dražesni, ali u haikuu izmješteni "poljubac nacionalnom idolu": "Proljeće / ljeto, jesen / Janica". Pjesmi ovoj prethodi predgovor: "Bijele pahulje / svijetle puteve / Janici". Da je Janica veća od haikua, govori i činjenica da se u prijevodima ovih pjesama na engleski (a knjiga je cijela dvojezična, u prijevodu Marinka Španovića) bez osvrtanja na formu, a da bi se i izvan Hrvatske, u prijestolnicama haikua valjda znalo kako se kod nas kaže "zima", njezinome imenu dodalo i prezime Kostelić. Pa će "Englezi" koji budu čitali ova dva haikua vidjeti ovo: "Spring / Summer, Autumn / Janica Kostelić"; "White snowflakes / throw light upon the paths / of Janica Kostelić".
Iako se u njoj može naći divnih haikua, od toplih fragmenata života kakvog nalazimo u "Stisnula se / šutnja uz šutnju: / starac na kamenu", pa sve do rubno seksističkih banalnosti: "Zaručnica / promatra prsten: / nakit gleda nakit", knjiga je ova neujednačena, pjesme su u njoj naslagane stihijski, tako da u pitanje dovode opravdano suverenu tvrdnju Vladimira Devidéa koja se, što se sadržaja knjige tiče, Kiševićevu tekstu obraća iz tekstu izvanjskog prostora.
Da se je kojim slučajem Devidé odlučio biti Kiševićevim urednikom, a ne dobrohotnim promotorom, kulturalna bi i estetska piramida Enesovih čempresa izgledala drugačije. Ujednačenije i bolje.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )