Eric Hobsbawm : Banditi

„Ja nisam obrazovan čovjek. Nikada nisam imao priliku naučiti išta osim kako se boriti.“ – Pancho Villa

Tvrdnja kako banditizam, razbojništvo, odmetništvo i slične prakse cvjetaju, šire se i postaju učestale u vremenima koja odlikuje rastući društveni nemir, nezadovoljstvo stanovništva ili nekakva vanjska prijetnja čini se kao dobra polazišna točka u kratkom osvrtu na novu/staru knjigu "Banditi" (Ljevak, 2023.) Erica Hobsbawma, poznatog britanskog povjesničara. Navedeni opasni čimbenici društvene turbulencije mogu imati svakojaka lica, no zajedničko im je to da ugrožavaju moć države, posljedično je smanjujući do te mjere da kvalitetan i opsežan nadzor nad stanovništvom postaje gotovo nemoguća misija. Kakve to veze ima s današnjim vremenom? Je li ovo zapravo savršen trenutak za reaktualizaciju Hobsbawmove teze i jesmo li zaista na početku 21. stoljeća suočeni s trendom slabljenja moći države?

Eric Hobsbawm se temom banditizma, odmetništva i pobunjeništva kao povijesno-sociološkim fenomenima počeo baviti relativno rano, još 1959., u knjizi "Primitive Rebels", čime je napravio svojesvrsni historiografski zaokret u okvirima tada dominantne marksističke optike. Mada je i on sam za svog života bio uvjereni marksist to ga nije spriječilo da se analitički posveti jednom marginalnom fenomenu, koji je uglavnom bio važan čimbenik predmodernih društava, i nije imao jasnu poveznicu s radničkim pokretima u modernim društvima i klasnom borbom, dvjema temama koje su de facto bile pretplaćene na akademski fokus. Radi se o svojevrsnoj mikropovijesti koja je metodološki izokrenuta, pa kreće „odozdo“, od marginaliziranih, često potlačenih, manje veličanstvenih figura i rubnih fenomena o kojima ne postoji značajan konsenzus ili pregršt pisanih bilješki, uglavnom rezerviranih za vladajuće i one koji su nositelji kapitala u bilo kojem njegovom smislu.

Konačno uobličenje Hobsbawmova teza o socijalnom banditizmu zadobiva upravo u knjizi "Bandits" (1969.), revidiranoj prvi put 1971., a konačno, četvrti put, 2000. godine, kada uključuje i sve Hobsbawmove osvrte na mnogobrojne kritike koje su popratile svako izdanje. Čitatelj će zasigurno primijetiti neobičnu blagonaklonost Hobsbawma kritici, usubio bih se reći i bespogovornog njenog prihvaćanja, što je rijetka osobina (rijetkost je uopće i živa rasprava) koja ga zasigurno izdvaja kao istinskog relativista s ponešto drukčijim poslanjem, koje nekima može djelovati previše strano i odmaknuto od uobičajene prakse i imperativa egzaktnosti, čak do te mjere da zamisle Hobsbawma kao nekakvog teorijskog minimalista s mazohističkim tendencijama. Međutim, u tome je i poanta, ništa u znanosti nije ad hominem, ili barem ne bi trebalo biti, i toga se Hobsbawm baš krajnje dosljedno drži.

Banditi Hobsbawm Eric

Osnovna Hobsbawmova teza u "Banditima" je o postojanju socijalnog banditizma koji se kroz povijest očitovao kroz raznorazne aktivnosti skupina i pojedinaca koje su na ovaj ili onaj način počinili transgresiju. Ono što ih razlikuje od običnih zločinaca i zločinačkih skupina jest njihova izloženost dvojakoj valorizaciji, s jedne strane, vlast ih smatra običnim prijestupnicima koji trebaju biti uhvaćeni i kažnjeni, dok ih s druge strane narod, puk, a u Hobsbawmovoj analizi pretežito, gotovo i isključivo seljaštvo, smatra junacima, borcima za pravdu i osloboditeljima. Socijalni banditi su u tom smislu neraskidivo povezani sa seljačkim društvom tj. onim njegovim elementom koji je najčešće pod izvanjskim jarmom i koji je uvjetno rečeno bio najslabiji u svojim administrativnim mogućnostima.

Uz to, Hobsbawm u ovoj knjizi razvija osobitu tipologiju socijalnih bandita koja se i dan danas uzima kao vrijedna polazišna točka u procjeni odmetničkog djelovanja neke povijesne ličnosti ili skupine. Tri su tipa: plemeniti razbojnik, osvetnik i hajduk.

Prvi tip, plemeniti razbojnik, po prilici bi trebao biti istinski Robin Hood, čija je osnovna karakteristika kretanje unutar moralnog svijeta seljaštva u svrhu ispravljanja društvene nepravde. On ubija samo u nuždi i samoobrani, uzima od bogatih da bi dao siromašnima, nikad ne napušta svoju lokalnu zajednicu, nepobjediv je i ubijen je isključivo zbog izdaje.

Drugi tip, osvetnik, kao što mu i samo ime kaže, svoje postojanje duguje snažnom porivu za osvetom. Za razliku od plemenitog razbojnika on je često nemilosrdan, terorom i nasiljem izaziva strahopoštovanje u lokalnoj zajednici. Osvetnik je ujedno živi dokaz da i potlačeni i obespravljeni mogu vitlati velikom i strašnom moći.

Treći tip, hajduk, više je od prethodno navedenih vezan uz određeni povijesni kontekst. Hajduci se pojavljuju na jugoistoku Europe, u vrijeme osmanskih prodora. Osobitost ovog tipa socijalnih bandita nalazi se u izraženoj nacionalnoj svijesti i većoj grupnoj koheziji. Njihovo djelovanje usmjereno je uglavnom prema stranom tlačitelju koji svojom invazivnom kulturom prijeti sveukupnoj slobodi lokalnog stanovništva. Hajduci mogu i ne moraju biti povezani s lokalnim moćnicima, a na neki način, Hobsbawm ističe, mogu se smatrati primitivnim oblikom gerilskog otpora i predstavnicima borbe za oslobođenje.

Zajedničko ovim trima tipovima jest to da svaki socijalni bandit ponaosob utjelovljuje neki oblik društvenog nezadovoljstva.

Bez obzira na to što se od početka predmetom interesa, vremenski izmještenim iz modernosti, i ne tako jasno vezanim uz klasnu borbu i probleme radničkog pokreta, djelomično distancira od uobičajene marksističke tematike, Hobsbawm se tekstualno ipak razotkriva kao umjereni, ali uvjereni marksist. Socijalni banditizam tako će promatrati kao izraz društvenog nezadovoljstva koje nemali broj puta biva potaknuto upravo nepravednom raspodjelom resursa (razdoblja gladi, teške zime, velika koncentracija kapitala u rukama nekolicine). I to apsolutno stoji, međutim, kao savjestan znanstvenik, Hobsbawm zna kada ideologiju treba zaboraviti i priznaje ideološku neutralnost velike većine socijalnih bandita. Oni ne znaju za program i nemaju ideju, a nastupaju kao teške ruke starog morala, onog koji nema pisani oblik i riječi, a pokazuje se djelima. Nisu, naravno, u pravom smislu te riječi nositelji revolucije, ali svakako mogu postati važan kotačić u dovršenju iste.

Najbolji primjeri za to su oni socijalni banditi koji su vremenom prerasli u važne figure u revolucionarnim pokretima, primjerice Pancho Villa s naslovnice od socijalnog bandita postao je jedan od najistaknutijih generala u Meksičkoj revoluciji, ili Panajot Hitov, bugarski hajduk koji je u kasnijoj fazi svoje „karijere“ postao članom Bugarskog revolucionarnog komiteta s jasnim ciljem oslobođenja Bugarske od Osmanskog carstva. Unatoč iznimkama, većina socijalnih bandita jesu utjelovljenje bezlične pravde usmjerene prema obrani časti ili interesa lokalne, najčešće potlačene klase. Hobsbawm će s pravom zaključiti o simboličkom potencijalu koji svaka od ovih ličnosti nosi, a koji se rafinira kroz povijest ponajviše u usmenoj i narodnoj književnosti, što je prenošenje prilikom kojeg oni gube većinu svojih činjeničnih obilježja i postaju legende.

Profiliranje socijalnih bandita možda je nešto u čemu će čitatelji ponajviše uživati u ovoj knjizi. Hobsbawm to radi vrlo minuciozno, koristeći se pritom paralelno i povijesnim dokumentima, i osobnim svjedočanstvima i narodnom predajom. Zbog toga što je socijalni banditizam odredio gotovo kao temeljnu jedinicu društva u strukturalističkom smislu možemo se samo osladiti dramski nabijenim crticama iz biografija socijalnih bandita iz cijelog svijeta. Veliku galeriju likova čine između ostalih: slovački Juraj Jánošík i španjolska braća Sabaté, brazilski Lampião, bugarski Panajot Hitov, američka braća James i Pancho Villa, talijanski Salvatore Giuliano i eritrejski polumitski Weldegabriel. Mnogi će biti potaknuti i na samostalno istraživanje nekih od ovih fascinantnih figura za što Hobsbawm svakako daje dovoljno uputnica.

Stilski je Hobsbawm umjeren i rijetko će tko imati problema s praćenjem teksta. Svakako ga krasi dobro balansiranje između znanstvenog, publicističkog i književno-umjetničkog pisanja. Ipak, uzmimo u obzir da ga ovdje čitamo u prijevodu, pa dijelom zasluge za čitkost treba pripisati i Luki Pejiću, prevoditelju i autoru odličnog pogovora. Preporučam.

Socijalni banditizam kao lokalizirani revolt mogao bi se metaforički vidjeti i kao prirodno „disanje“ društva ili kao kakav autonomni sustav društva koji ovisno o stanju može imati pobuđujući ili smirujući učinak. To je pojava s kojom čovjek kao društveno biće svakako treba naučiti živjeti, kako u slučaju vladara koji moraju znati kako se postaviti prema nekontroliranom aspektu društva koji im u konačnici može donijeti propast, tako i u slučaju običnog građanina/seljaka koji mora razumjeti potrebu za pravičnosti, slobodom i djelovanjem.

Knjiga "Banditi" bi trebala biti polazišna točka svakom daljnjem istraživanju fenomena koji je sam Hobsbawm nazvao anakronim, zastarjelim i prošlim, ali koji apstrahiran u oblik osnovnog poriva za slobodom i prirodnim moralom živi i dalje u modernom društvu, možda više u fikciji nego u stvarnosti (Batman, Peaky Blinders), više u virtualnosti nego u divljini (Anonymous). Ova tema itekako ima veze s današnjim vremenom, tim više što se zaista čini da se moć države povlači pred zahtjevima novca i profitabilnosti. Bez obzira na to što je socijalni banditizam doživio transformaciju u nešto što nesumnjivo ima institucionalnu auru, na onoj bazičnoj razini ideja je još uvijek tu, pa čak i ako se reproducira samo u uvijek aposteriornoj analizi i teoriji.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Eric Hobsbawm

Banditi

• Prijevod: Luka Pejić
• Naklada Ljevak 08/2023.
• 264 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533556796

Popularni heroji banditi obično se ne smatraju običnim kriminalcima, a veliki povjesničar 20. stoljeća Eric Hobsbawm u svojoj knjizi 'Banditi' među njima prepoznaje tri tipa koja su se pokazala iznenađujuće univerzalnima, a to su: plemeniti razbojnik, osvetnik i hajduk. Hobsbawm se u svojoj knjizi pita po kakvim su kodeksima ponašanja živjeli? Koje je bilo njihovo mjesto u gospodarstvu i politici pograničnih krajeva? Što razlikuje bandita od revolucionara?