Ermis Lafazanovski : Hrapeško

Održava se
01.01.1901.

Svi vojnici bijahu navlas jednaki, tek se jedan jedini malo razlikovao od ostalih: imao je samo jednu nogu. Kad su ih lijevali, on bijaše posljednji, tako da za njega nije doteklo kositra. No stajao je isto onako čvrsto na onoj jednoj nozi kao i drugi na dvjema, i baš se on proslavio, kako ćemo evo čuti.

H. C. Andersen, Postojani kositreni vojnik, prijevod Maja Spiz i Josip Tabak

 
Pomalo ćemo neočekivano o patnji vječnih stranaca, emigranata i tuđinaca svake vrste, najviše saznati iz Andersenovih bajki. U svojim bezvremenim pričama Ružno pače te Postojani kositreni vojnik Hans Christian Anderson je postavio arhetipsku matricu o pojedincu koji je stranac u sredini u kojoj živi jer se od većine razlikuje kako podrijetlom tako i senzibilitetom i sposobnostima. S različitošću u paketu uvijek dolazi i osjetljiva priroda sposobna za velike stvari. Neprihvaćenost takvi pojedinci najlakše kompenziraju velikim snovima i ostvarivanjem jednako velikih stvari zbog kojih će konačno postati djelom cjeline koja ih odbacuje. 

Zanimljivo je da u takvim pričama odbačeni uvijek nastoje postati prihvaćeni nikada ne uvažavajući svoju posebnost kao dar s neba. Nije riječ o buntovnicima koji preziru svijet što ih okružuje smatrajući se boljim od većine, već o melankoličnim sanjarima koji se nadaju povratku izgubljene cjelovitosti. Ružno pače biti će sretno tek kada postane labud, a jednonogi kositreni vojnik tek kad se pretvori u vječno svjetleći duh. No na kraju nas svih dočeka isti imperativ, definiran još od starih Grka - upoznaj sebe sama.

Većini djece i dalje nije jasno je li ružno pače patka ili labud, jer nakon što ispunimo očekivanja okoline, prisiljeni smo pozabaviti se i time tko smo mi ispred sebe samih. O toj duboko tužnoj odiseji onih drugačijih koja uvijek opisuje puni krug preko izolacije do prihvaćenosti i natrag ka samom sebi od Andersenova vremena progovorili su brojni umjetnici pronalazeći u bajci najbolji medij zbog njene usidrenosti u arhetipskom. Od Ibsenova Peer Gynta, preko Wildeova Sretnog princa do suvremenih strip junaka Supermana, Batmana i Spidermana, drugačiji je pojedinac svoju usamljenost liječio velikim podvizima i putešestvijima, da bi na kraju, odloživši plašt pustolovine, odgovarao samo sebi, a ne kao nekoć Odisej bogovima i domovini.

Temom ružnog pačeta devedesetih se godina prošlog stoljeća uporno bavio redatelj Tim Burton najdojmljivije je obradivši u svom klasiku "Edward Škaroruki". Naslovni junak njegove filmske bajke umjesto prstiju na rukama ima oštre škare kojima izuzetno vješto barata. U romanu "Hrapeško" suvremenog makedonskog pisca Ermisa Lafazanovskog junak iz naslova nije "škaroruk", ali rezaćim alatom radi veća čuda nego Johnny Depp u Burtonovom klasiku. Tko je taj vješti Hrapeško?

U dopadljivim prvim poglavljima romana stanoviti će francuski pustolov Georges de Bourgogne, našavši se krajem 19. stoljeća negdje u Tikveškom kraju, priupitat svoje domaćine da mu pokažu nekog kim se ponose. Pred poznatog istraživača mračnih predjela istočne Europe na to je hitro doveden "vinogradar koji je tako vješt sa svojim alatom da vam može skratiti, a da to uopće ne osjetite, vašu veoma poštovanu romantičarsku bradu!" I Škaroruki je Edward svoje umijeće slično primijenio proslavivši se oblikovanjem modernih frizura ženskom stanovništvu američke suburbije. Kao što su se dokone kućanice pomamile za osvježavajućom ekscentričnošću majstora s škarama tako i De Bourgogne oduševljeno prisvaja Hrapeška odvodeći ga sa sobom u Francusku da bi ga već po dolasku prodao svom zemljaku, a ovaj pak svom ortaku.

Jasno je da je pred nama priča o emigrantskoj otuđenosti i patnjama nadarenog pojedinca prisiljenog  na život vječnog stranca. U novoj će domovini Hrapeško okusiti i slast uspjeha i bol tuđine. U radionici slavnog majstora Otta, svog trećeg vlasnika,  izučiti će zanat puhanja stakla i pronaći ljubav. No, na kraju uzbudljivih lutanja svijetom, od Francuske do Jeruzalema, Bagdada, Teherana, Istambula i natrag do kulturne Venecije, dočekat će ga isto pitanje - ono vlastitog identiteta. Kako bi na njega odgovorio vinogradar će se vratiti u domovinu zaokruživši tako putanju svog uzbudljivog, no ranjenog  životnog vijeka.

Autor romana Ermis Lafazanovski po struci je etnolog i antropolog što dolazi do izražaja u bogatom služenju karakterizacijom likova kroz vještine i umijeća što ih posjeduju. Njegova se struka razotkriva i kroz sveprisutne pokušaje ironiziranja različitih kolonizirajućih diskursa što ih moćniji koriste da opišu zagonetnog Drugog, a protiv kojih ustaju svi suvremeni etnolozi i antropolozi koji drže do sebe. Njegova su najčešća meta stereotipi što ih Zapad već stoljećima gaji o dalekim zemljama pa će francuske gospođe ovako dočekati vijest o strancu koji nevjerojatno vješto izrađuje staklene predmete:

"Pa tko je on, i odakle dolazi?"

"On je plemić, kao što sam kaže, iz zemlje Makedonije."

"Nikad čuli! O! Tamo mora biti doista jako egzotično."

"E, kako da ne!"

"A ima li banana? U svim egzotičnim zemljama ima banana."

"Naravno da ima."

"A cimeta?"

"I cimeta."

"Bože kako se radujemo!"

"O pa to mora biti strašno zanimljivo", vikale su gospođe, „a vidi se po svim predmetima da kod njega ima nešto egzotično. A nosi li turban?"

"Ne nosi."

"Nema veze! Počet će nositi, ako zatreba!"

 
Iz ponuđenog se vidi kako autor vješto barata dijalogom te je stilska razina romana "Hrapeško" uistinu uvjerljiva te bogata detaljem kako i ponuđenim razinama značenja. No, ono što škripi narativna je brzopletost čija šturost i nezgrapnost ne pronalaze opravdanje u ciljevima koje si roman postavlja. Autorovo pripovijedanje obilježen je izuzetno kratkom rečenicom, a bajka vapi za očaravajućim poput eliksira opojnim sintagmama. Bajkovita priča mora biti poput ukusna bakina kolača, umiješena s puno vještine i užitka, kako za onoga koji je pripovijeda tako i za onog koji sluša. Čaroliju dodatno ometaju ironija i samodopadne reference na svima znane kulturne stereotipe narušavajući mogućnost dječjeg uživljavanja u maštoviti igrokaz ponuđen naracijom.

Stoga s idejne strane imamo arhetipsku priču o vječnom lutalici, a na izvedbenoj razini ironičnu humoresku - nadasve neobičan spoj čiji sastavni dijelovi međusobno onemogućuju puno djelovanje literarnih potencijala svojstvenih svakom od njih. Ako već imamo bajku želimo u nju i povjerovati. A teško je vjerovati tekstu koji si neprestano postavlja za zadatak raskrinkati fikcije drugih tekstova kao i predrasude kojima sami svakodnevno baratamo. I nakon što autor junački uspije na stotinjak stranica romana prozvati sve koji su svojim kolonizatorskim diskursima zakrili stvarnost Drugog, sam će na kraju utaknuti jednom klišeju kako bi svojoj ironičnoj bajci podario poetičan kraj.

Naime, na zadnjim se stranicama  romana Hrapeško kao stogodišnjak vraća u svoj vinograd gdje umire vičući "Prokleti bili", a čitatelju je teško ne nasmijati se melodramatskoj naivnosti takvog literarnog rješenja. Junak osuđen na vječna lutanja zaslužio je dostojansveniju smrt, ili barem premaz ironije koja će iskupiti njegovu patnju poklonivši joj stameno dostojanstvo. Patetični kraj emigranta na rodnoj grudi samo je još jedan kulturni stereotip koji bi se romanima poput ovoga trebao problematizirati, a ne učvršćivati kako to čini Lafazanovski. Svaki tuđinac u sebi nosi mogućnost da postane građanin svijeta kao i junak vlastite sudbine, pa  je i Hrapeško zaslužio biti nešto više od još jednog Makedonca u bijelom svijetu koji vješto barata škarama i lijepo puše staklo. Vrativši se na kraju svoje životne pruge u vinograd s kojeg su ga jednom odveli dokazao je samo da mu jedan životni vijek nije bio dovoljan da uvidi razliku između onoga što jesmo i onoga što možemo biti.

Fatalizam onih koji vjeruju kako ih nepromjenjive datosti njihove biografije osuđuju na više ili manje predvidljiv život srodan je uskogrudnosti duhova koji nisu sposobni shvatiti dvosjeklost velikih istina. Odbačeni sanjari, odnosno Andersenovi, Burtonovi i Wildeovi omiljeni junaci, zrcale varljivost ljudske optike. U predrasudama zamazanim ogledalima drugačiji nužno reflektira  odsjaj naših strahova. Nije zlato sve što sja, nekad je to i postojani kositar. Mnoge će uvijek zbunjivati njegova neobična karakteristika da i onima kojima se pričinja bezvrijedan uporno pokazuje komadiće svjetla što trepere iz njega. 

Jer čovjek nije samo njegovo nisko podrijetlo, kao ni njegova tužno ograničena vještina, čovjek je sloboda koju je odlučio živjeti. Tim Burton svojim je tuđincima, od Edwarda Škarorukog preko Bubimira i Ed Wooda sve do čokoladom zaluđenog Billyja Wonke, uvijek poklanjao slobodu neovisnu o svijetu koji ih okružuje, a koja se otjelovljuje kao predanost vlastitosti. Ono nešto u njima nisu im dali ni bogovi, ni roditelji, ni domovina.  Tajanstveni se svjetionici uporno pale i gase u ljudskim srcima kao jedina pouzdana signalizacija, prema tim se neuhvatljivim svjetlima svatko od nas sam orijentira.

 
Ermis Lafazanovski: "Hrapeško"
Preveo Borislav Pavlovski

Europapress holding : Novi Liber, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen na Trećem programu HR-a, u emisij Bibliovizor )