Esej danas

Održava se
01.01.1901.

Montaigneova lucidna esejistička ogledanja u “izricanju gotovo svega o bilo čemu” bacila su rukavicu tradicionalnim književnim izrazima. Prvo lice jednine, slobodne asocijacije, uspostavljanje dijaloga sa zbivanjima iz različitih prostora,
oslobođenost tradicionalnih konvencionalnih spona žanra ili vrste, neopterećenost vanjskim sustavima, bilo filozofskim bilo ideološkim, koji bi mogli individualizmu nametnuti kolektivno mišljenje one su oznake eseja kojima se mogu aktivirati emocije i samoga autora i njegovih budućih čitatelja.

Nakon što je Miroslav Šicel priredio dvotomnu "Antologiju hrvatskog književnog eseja XX.stoljeća" (2002) podastirući tako prvi cjeloviti pregled stoljetnog razvitka toga žanra u hrvatskoj književnosti, Boris D. Biletić prepoznaje kako je “vrijeme sazrilo” da se pokrene skup gdje bi se “oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način imaju što reći”.

Jedan od uvodnih tekstova zbornika onaj je koji potpisuje Žarko Paić pa se čini kako upravo njegove riječi o “zavodljivosti slobodnog oblika književne samosvijesti o predmetu o kojem se piše, a ne govori” sublimira energiju koja dominira zbornikom Pulskih dana eseja (2003-2007).   

Petogodišnje iskustvo ogledanja s formom eseja sadržajno je vezano uz različite teme (Identitet i globalizacija; Grad-esej; Kako čitam(o) Europu?; Ljubav i mržnja; Provincija) i okupljeno u knjizi "Esej danas“. Ova zbirka eseja  iznenađuje svojom otvorenošću pristupa temi, izborom autora (M. Bertoša, I. J. Bošković,  N. Fabrio, Z. Kovač, A. Kliman, I. Grbić, Z. Zima, I. Lukšić,, S. Moccenni, D. Načinović,L. Dobrilović, L. Marchig, Lj. Car Matutinović, T. Bakić…) koji osobnom različitošću kao i tekstovima punim osobnog čitanja zadane teme unose buku u već autistične prostore hrvatske književnosti i znanosti. Interkulturalni dijalog koji se njima promiče, fleksibilnost eseja kao žanra i govornici različitih profila koji se susreću u listopadu u Puli dobra je energija za provjetravanje "reda“ u kulturološkim ladicama.

Šarm nekih eseja je opak (D. Drnić, A. Debeljak, J. Lužina, M. Rakovac, B. Bošnjak, T. Žigmanov). U njima se ne otkriva autorova skromnost vezana uz opsege osobnoga znanja već se ukazuje na njegovu poduzetnu želju da svoju šaroliku publiku naelektrizira za raspravu, da je podvrgne nametima kritičkog mišljenja. Upravo esej označava novi oblik uspostavljanja postmoderne osjećajnosti na hrvatskom kulturnom prostoru, a proces njezine kontekstualizacije je nastavljen ovim nefikcionalnim žanrom čemu su prilog tekstovi Iztoka Osojnika, Gabriele Reiterer, Alide Bremer, Taje Kramberger, Aleksandra Prokopieva kao i Drage Jančara

Pedesetak tekstova iz zbornika eksperimentira s tehnikama esejističkog diskursa,  autorefleksivno u njima autori bdiju nad tekstom, razabiru se u nekima od njih postupci  prekrajanja znanstvenih  predložaka s različitim metatekstualnim opterećenjima. Susreću se brojna retorička pitanja vezana uz identitet ili etičnost vlastita posla, autorske odgovornosti u globalizacijskim vremenima europske tvrđave.  

Oni koji se na bilo koji način bave proučavanjem književnosti, ali i filozofijom kulture ili estetikom svakodnevice ovaj će zbornik o mijenama u pristupu suvremenim fenomenima prihvatiti kao jedan od nezaobilaznih čitanja  postmodernističke proizvodnje značenja. Tada će se tragom Tina Ujevića još propitati je li esej zaista ‘kurziv književnosti’.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )