Étienne Davodeau : U stripovima naprosto želimo pričati o životu
Lulu, oslobođena
Étienne Davodeau (1965.) francuski je crtač i scenarist stripa. Devedesetih je s prijateljima, među kojima su i stripaši Joub, Jean-Luc i Fred Simon, osnovao studio BD Psurde, u kojem je nastao njihov zajednički strip-album La Vie Tourmentée d'Ernest Formidable (Mučan život Fenomenalnog Ernesta). Davodeau 1992. nastavlja stripom Les Amis de Saltiel (Saltielovi prijatelji). Slijede Quelques Jours avec un Menteur (Nekoliko dana s lažljivcem), Reflexe de Survie (Nagon za preživljavanjem) i trilogija Un monde si tranquille (Miran svijet, 1999., 2000., 2002.). U njegovim je djelima prisutno zanimanje za društvene probleme i svakodnevicu malog čovjeka, što je posebno naglašeno u crtanoj reportaži Rural! (Selo!). Od 2002. u nakladničkoj kući Delcourt uređuje stripovska izdanja koja se bave suvremenom stvarnošću. Autor je i scenarija za stripove za djecu (serija Max et Zoé).
U Hrvatskoj su objavljeni njegovi stripovi Lulu oslobođena (Lulu femme nue, 2008., 2010.) i Neznalice: priča o međusobnoj inicijaciji (Les Ignorants: récit d'une initiation croisée, 2011.) u izdanju Fibre. Strip je dobio brojne nagrade. U dokumentarnom stripu Neznalice Davodeau opisuje godinu dana razmjenjivanja znanja i vještina s vinarom.
Povod je razgovoru gostovanje Étiennea Davodeaua na Festivalu svjetske književnosti 2015.
**
Marul Kuljiš: Vaš prvi strip izašao je 1992. Razdoblje ranih devedesetih bilo je općenito izrazito plodno za francuski strip.
Étienne Davodeau: Strip je prije toga u Francuskoj stagnirao. Volio sam čitati stripove, ali nisu imali ono nešto. Početkom devedesetih neki autori moje generacije osnovali su nezavisnu izdavačku kuću L'association. Tamo su objavljivali primjerice Lewis Trondheim i Joann Sfar, koji sad snima filmove. Jedan od problema s velikim izdavačima bio je što su htjeli izdavati stripove samo jednog tipa – klasični album, 46 stranica u boji, s tvrdim koricama. Priče kakve sam ja htio pričati nisu mogle stati u 46 stranica. Mi smo željeli više prostora. Možda i crno-bijelo, zašto ne? Prvi moji stripovi izdani su kod jednog od najvećih francuskih izdavača stripova Dargauda. Naravno, morali su zadovoljiti tu klasičnu formu albuma.
Kod mnogih autora vaše generacije osjeća se pomak prema realizmu, dokumentarizmu i autobiografiji. Na primjer u Larcenetovoj Svagdanjoj borbi. A Rebetiko Davida Prudhommea ima za junake stvarne povijesne ličnosti. I primjenjuje realističnu tehniku.
David je moj prijatelj, napravili smo dva stripa zajedno – mislim da je uistinu genij. Ali što se pomaka tiče, to je sve samo jedan od načina na koji smo htjeli istražiti granice stripa. Ja sam bio jedan od prvih autora u Francuskoj koji je pisao autobiografske stripove. Mislim da se stripom mogu ispričati sve vrste priča. Dok sam odrastao, postojale su samo dvije vrste. Avanturistički, crtani realistički, i humoristički, izvedeni karikaturalnom tehnikom. Jako mi je drago da djelujem u doba kada to više nije tako strogo razgraničeno.
Koje autore tu još valja spomenuti?
U Francuskoj sada ima jako puno dobrih autora, ne znam što je kod vas prevedeno. Mogu vam nešto reći o Fabriceu Neaudu. Jako zanimljiv čovjek. Živio je u malom gradu Angoulemeu, gdje je inače svake godine najveći festival stripa. Njegovo djelo zove se Journal (Dnevnik). Priča o tome kako živi homoseksualac u gradiću u Francuskoj. Njegove ljubavi, problemi sa susjedima, sve priča, bez ikakvih inhibicija. Sjajna knjiga! Izlazila je u četiri dijela tijekom nekoliko godina.
Nije kod nas prevedena.
Da, čak je i u Francuskoj prilično nepoznata. Larcenetov Blast također bih spomenuo, pet velikih knjiga, sjajna priča.
Da, mi u stripovima naprosto želimo pričati o životu. Kako je to ostarjeti, imati djecu, zaljubiti se.
Neznalice: Priča o međusobnoj inicijaciji
Larcenet je, recimo, sličan vama, Svagdanja borba podsjeća pomalo na Lulu. Baruova Autocesta sunca također. Iako ne govori o svakodnevici, Autocesta podsjeća na Lulu po karakterizaciji likova i po narativnom elementu putovanja.
Da, mi u stripovima naprosto želimo pričati o životu. Kako je to ostarjeti, imati djecu, zaljubiti se. Autocesta sunca priča o suvremenoj Francuskoj. O ekstremnoj desnici primjerice.
Nešto što mi se jako svidjelo u Lulu jest oslobođeni vanjski okvir priče. Prijatelji koji se nalaze za stolom i pričaju o Lulu i promjenama koje ona doživljava. Čini se kako je promatramo njihovim očima, pa je upoznajemo bolje nego s uobičajenom pripovjedačkom tehnikom. No u filmu toga nema. Zašto?
Likovi koji se nalaze za stolom su kao izaslanici – onaj koji priča moj je izaslanik, a oni koji slušaju izaslanici su čitateljâ. To je bio moj način da prikažem stanje uma jedne žene. Ja nisam žena, ne znam dovoljno dobro kako žena funkcionira. Zato pričam priču muškarca koji priča priču o ženi! A kad je Sólveig (Anspach) snimala film, njoj to nije trebalo, jer je žena. Drugi razlog bio je to što je trebala malo pojednostaviti strukturu stripa kako bi ga prenijela na film. To nisu isti jezici, jezik stripa i jezik filma. Neke stvari ne mogu se na filmu, a mogu u stripu, i obrnuto. U filmu smo mi gledatelji najbliži Lulu – ona je u svakom kadru.
Rekli ste kako ste prije ekranizacije smatrali da ovaj strip nije pogodan za adaptaciju. Ne bih se s tim složio. Dok sam ga čitao, baš mi je palo na pamet kako bi se po njemu mogao snimiti izvrstan film. Malo me podsjećalo na Rohmerove filmove iz devedesetih.
Pa, hvala. Doduše, nisam ovaj strip napravio da bi se od njega jednom napravio film. Ja nisam filmaš, obožavam stripove, i želim crtati još stripova. Ponekad dobijem prijedlog da se od nečeg mojeg napravi film i isprva sam jako počašćen, a onda pomislim – čekaj malo, što ti to želiš s mojom knjigom koja čini tri godine mog života! Kada dođe neki prijedlog koji me zainteresira, kažem – u redu, da vidimo što ćete napraviti. To je avantura.
Dva su se producenta nadmetala za pravo da snime film. To nije baš uobičajena situacija, ako se ne varam?
Da, stvarno sam imao sreće. I odabrao sam Sólveig. Htio sam vidjeti što će ona napraviti od moje knjige. Mislim da su drugi filmaši htjeli samo prenijeti moj strip na platno. To nije prvi put da mi se nudilo da se moja djela adaptira, ali nikad prije dva producenta u isto vrijeme.
Za koja ste još djela imali ponude?
Za Quelques jours avec un menteur (Nekoliko dana s lažljivcem), Chute de vélo (Pad bicikla), za koji trenutačno radim na scenariju, za Le constat (Nalaz) i za jednu stariju knjigu, Ceux qui t'aiment (Oni koji te vole).
Kako to da ništa od toga nije ekranizirano?
Pokušavali su, ali nisu mogli dobiti novac. Jako puno filmskih projekata ostane nedovršeno. Svijet stripa puno je jednostavniji. U mom slučaju, ako potpišem ugovor s izdavačem, prilično sam siguran da će za oko dvije, tri godine biti izdana knjiga. Ako ne umrem, knjiga će izaći. Kada pokušavate snimiti film, to je jako komplicirano. Tri, četiri, pet godina... Kad prodam prava na svoju knjigu, producenti imaju šest mjeseci da skupe novac, a onda im istječu prava. Producent filma Lulu nakon šest mjeseci nije bio skupio dovoljno novaca, pa smo im dali još šest mjeseci i na kraju su uspjeli.
Jeste li u produkciji Lulu imali nekakvu ulogu?
U Francuskoj kažemo cede les droits (ustupiti prava). To dalje dakle nije moj posao. Morao sam se pouzdati u filmaše. Nasreću, imao sam jako dobar odnos s njima. Mogao sam ih pitati "Pokažite mi dokle ste stigli sa scenarijem." Poslali bi mi scenarij i ja bih rekao "Ovo mi se ne sviđa", i oni bi to promijenili. Iako nisu morali. Postali smo tako prijatelji i kada je počelo snimanje, išao sam razgovarati s ekipom, glumcima. Karin Viard, koja glumi Lulu, zanimalo je kako sam ja zamislio njen lik. I ja sam imao malu ulogu u filmu, možda me niste primijetili. Ima scena kada Virginie čovjeku u kafiću nudi kroasan. To sam bio ja, ali tada sam imao još malo kose! To je moja kompletna glumačka karijera.
Je li vam se svidio casting za film?
To je jako čudna priča. Karin Viard jako je poznata glumica u Francuskoj i nešto prije nego što sam dobio ponudu od producenata, vidio sam ju u filmu Coste Gavrasa (Le couperet – Sjekira). U tom filmu ona glumi ženu sličnu Lulu. Dok smo ga gledali, rekao sam ženi: "Ako Lulu postane film, želim da je ona glumi." Nešto poslije producent me nazvao i rekao: "Karin Viard će glumiti Lulu!" Sviđa mi se što je učinila s tom ulogom. Kada sam vidio prvu scenu, učinilo mi se da to nije to, ali poslije je stvarno bilo dobro.
Jako mi se svidjela uloga Marthe.
Da, ona je sjajna glumica. U Francuskoj je šezdesetih bio jako popularan filmski serijal Le gendarme (Žandar) s Louisom de Funèsom, koji je bio ogromna zvijezda u Francuskoj. Ona je tamo glumila njegovu ženu. Bilo je jako teško s njom raditi, težak karakter ima. Ali bilo joj je jako drago glumiti s Karin Viard. Dok nije glumila, stalno je bila u kolicima.
A što mislite o tome kako su promijenili kraj?
To je bila jedna od stvari u kojima se nismo složili. Bilo je jedno tri, četiri verzije i ova je bila najbolja. U knjizi je priča tako strukturirana da čini zatvoren krug, a u filmu je kraj otvoren...
I lik Charlesa nešto je promijenjen u filmu. Tamo je više zavodnik.
Bouli Lanners, koji glumi Charlesa, inače uvijek glumi negativce. Rekao mi je: "Ovo je sjajno, konačno glumim pozitivnog lika, sad će me žene malo drugačije gledati." Ako ste gledali film Hrđa i kost Jacquesa Audiarda, gdje glumi organizatora ilegalnih borbi, znate o čemu je riječ.
Godinu dana radio sam kod njega u vinariji. I vidio sam sve, ljeto, jesen, zimu, proljeće, berbu, a i rad u vinskom podrumu. Zauzvrat me nije plaćao, nego je čitao sve stripove koje sam mu dao. Isprva se jako bunio što to sve mora pročitati.
Otprilike polovina stripova koje ste napravili dokumentarnog su tipa. Jedan je preveden na hrvatski, Neznalice.
Taj mi je strip bio jako zanimljivo iskustvo. Htio sam improvizirati, napraviti knjigu bez ikakvog scenarija, unaprijed sastavljenog sažetka. Moj prijatelj Richard Leroy poznati je vinar. Stvarno zanimljiv lik, i htio sam napraviti knjigu o njemu. Jedino nisam znao kakvu knjigu. Jednom dok sam crtao Lulu, došao je u moj ured i počeo me ispitivati neka glupava pitanja o bojama i crtežu. Pomislio sam: ovaj je čovjek tako dobar vinar, vrhunski stručnjak, zna sva vina na svijetu, a o stripovima ne zna ama baš ništa. Ja sam suprotnost tome, pa sam mu predložio ovaj stripovski eksperiment. Godinu dana radio sam kod njega u vinariji. I vidio sam sve, ljeto, jesen, zimu, proljeće, berbu, a i rad u vinskom podrumu. Zauzvrat me nije plaćao, nego je čitao sve stripove koje sam mu dao. Isprva se jako bunio što to sve mora pročitati. Na kraju knjige je popis stripova koje je pročitao. Za nas je to bilo izvrsno iskustvo, a knjiga je na kraju postigla ogroman uspjeh. Mislim da više nikada neću proživjeti nešto takvo.
Još jedna vaša knjiga koja me zanima, Les mauvaises Gens (Loši geni), nažalost, kod nas nije prevedena, a bila je najbolje prihvaćena od kritike.
To je dosta složena knjiga. Priča o mom porijeklu, mojoj obitelji i okolini u kojoj sam odrastao. Ja sam iz malog mjesta na zapadu Francuske. Roditelji su mi pripadali radničkoj klasi. Oni su bili nešto što mi na francuskom zovemo catholiques de gauche, to je termin za katolike koji su po političkim nazorima lijevo-progresivni. Mislim da je to specifično francuska pojava. A budući da su na selu svi jako konzervativni i tradicionalni, za njih su moji roditelji bili opasni. Zamišljali su ih s velikim nožem u zubima. Iako su moji roditelji bili jako umjereni ljevičari. U Lošim genima pokušavao sam to objasniti, kako me to formiralo. Bilo je to jako komplicirano napisati. Budući da sam pisao o svojoj obitelji, neki su se moji ujaci i drugi rođaci naljutili. Bilo im je čudno što tako pričam o svojima. Nisam se htio posvađati s njima, pokušavao sam im objasniti što radim i kakve su mi namjere. Isprva sam htio pisati protiv svoga katoličkog odgoja i, istražujući prošlost svojih roditelja, otkrio sam mnogo toga što dotad nisam znao. Na kraju je ta knjiga postala svojevrsni hommage. Izdana je prije deset godina, a i dalje se izdaje, svako malo dobijem mail nekoga tko ju je otkrio. Jako sam ponosan na tu knjigu.
Čini mi se da bi taj strip svakako trebalo prevesti na hrvatski!
To je jako francuski strip. Nisam siguran koliko se taj kontekst može razumjeti. Moj novi strip koji uskoro izlazi također je jako francuski. Radi se o nasilnom razdoblju francuske povijesti za koje malo ljudi zna. Čak i među Francuzima. Robert Boulin, bivši francuski ministar, umro je tijekom svog mandata 1979. Njegova smrt službeno je proglašena samoubojstvom. Jedan moj prijatelj novinar otkrio je da to definitivno nije bilo samoubojstvo. Tijekom dvije godine nas samo dvojica to istraživali, razgovarali s policajcima, sucima, novinarima. Knjiga će se zvati Cher pays de notre enfance (Draga državo našeg djetinjstva). Izaći će osmog listopada u Francuskoj. Nisam siguran kako će biti primljena...