Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 11.08.2014.

Eugen Ruge : Kad svjetlost nestaje

U "Romanu o jednoj obitelji", kako je podnaslovljen romaneskni prvijenac priznatog njemačkog dramatičara Eugena Rugea (1954.) "Kad svjetlost nestaje" (In Zeiten des abnehmenden Lichts: Roman einer Familie, 2011.), turbulencije jedne povijesne epohe prelamaju se kroz obiteljski narativ, izlaganjem fragmentariziranih biografija sedmero članova četiriju naraštaja utjecajne komunističke dinastije. Riječ je o ekstenzivnoj autofikcionalnoj sagi razvedene temporalnosti i toponimije: njezin kronotop naime pokriva više od 50 godina 20. stoljeća na prostoru istočne i zapadne Njemačke pa sve do SSSR-a i Meksika. U Rugeovom je očištu vlastita familija koju se on, doduše romansirano, osmjelio portretirati tek kad više nikoga od njegovih nije bilo.

Sidrište romana je 2001. godina pri čemu je Alexander Sascha Umnitzer, Rugeov alter-ego, ishodišna pripovjedna točka i čitateljevo uporište u polifonoj složenosti romaneskne strukture. Početkom nultih, u sižejno istodobno inicijalnom i finalnom trenutku, nalazimo Alexandera kako se u Berlinu autoironično prepušta smrti. Nagrižen inoperabilnom bolešću, on ishitreno leti za Meksiko gdje će u otužnim tumaranjima i reminiscencijama pokušati rekonstruirati mladenaštvo svoje bake Charlotte i njezina drugog muža Wilhelma, koji su ondje, kao uvjereni komunisti i članovi redakcije njemačkog emigrantskog lista, proveli dvanaest godina. Oni se iz meksičkog egzila u novouspostavljenu Njemačku demokratsku republiku, gdje ih čekaju visoke političke funkcije, vraćaju 50-ih, nakon što im jedan sin pogiba u SSSR-u, a drugi, Kurt, sa suprugom Irinom i sinčićem Alexanderom dolazi iz sibirskog zatočeništva. Upravo Saschina meksička epizoda koja roman ostavlja s otvorenim, interpretacijski dvojakim svršetkom, čini primarnu razinu refleksije.

Svakome od prijelomnih obiteljskih trenutaka kao i odabranih onodobnih društveno-političkih zbivanja čitatelj će svjedočiti kroz optiku pojedinih pripadnika obitelji, pa se fokalizacija neprestano premiješta unatoč stabilnosti distanciranog pripovijedanja u trećem licu. Subjektivna se viđenja segmenata privatne i opće povijesti nadopunjuju, pa se dobiva efekt doživljajne slojevitosti i cjelovitog uvida u događanja na mikro (obitelj) i makro (država) razini. Odlučivši se za višeperspektivno pripovijedanje, autor 90. rođendan obiteljskog patrijarha Wilhelma Powileita, ključni događaj za obitelj ali i koncepciju romana, koji 1. listopada 1989. godine zlokobno naznačuje sveopći raspad - familije (bijeg unuka Sasche na Zapad zbog čega propušta kataklizmično slavlje, prvi znakovi pogibeljnog alkoholizma snahe Irine, iznemogla baka otrovat će slavljenika pomućena uma itd.), kao i DDR-a, prikazuje iz šest različitih vizura.

Krhku konstrukciju naizgled monolitne obitelji Umnizer-Powileit urušit će prvenstveno njezina nefunkcionalna unutarnja dinamika, a tek će indirektno tomu doprinijeti šire prilike u zemlji. Ipak, propast ovog naoko moćnog klana neizbježno čitamo simbolički, kao kraj DDR-a. Da problematičnoj dinastiji nema spasa izgledno je kada će najmlađi od njih, Alexander, prekinuvši studij, razbucati svoju tek zasnovanu obitelj, da bi kasnije, u zrelim godinama, neizlječivo obolio. Iako iz kratkotrajnog braka ima sina, pomalo devijantnog tinejdžera Markusa, mladić nikad nije dobio priliku integracije u Obitelj, pa čitatelj spontano Alexandera doživljava posljednjim u rodoslovnom nizu. Tekst nelinearne, montažne strukture gusto pokriva razdoblje Charlottina i Wilhelmova egzila i proglašenja DDR-a do pada Zida, a na intenzitetu ponešto gubi primicanjem novog milenija. 21. stoljeće u romanu će biti tek načeto, pa se tako i četvrta generacija obitelji, praunuk Markus, koji formativne godine proživljava u posve drugačijim okolnostima od ostalih članova obitelji, onim zapadnjačkih sloboda i obilja, spominje samo uzgred.

Alexandrov otac, cijenjeni povjesničar marksističkog uvjerenja, desetljećima je "proizvodio" historiografska, a kako će sam na koncu zaključiti, beskorisna djela, tapeciravši njima zidove svoje radne sobe, u kojoj se superiorno osamljivao zanemarujući sina i ženu. U trenutku kad ga upoznajemo posve je dementan, ali fizički zdrav, a čini se da će u takvom nezavidnom stanju nadživjeti sina. U mladosti je, dolaskom Nacionalsocijalista na vlast, prebjegao u Sovjetski savez, gdje je kasnije završio u radnom logoru. Po povratku u Njemačku doktorirao je i posvetio se znanosti. U brojnim intervjuima s autorom nalazimo potvrdu da je lik Kurta Umnizera na sliku i priliku njegova oca Wolfganga Rugea baš kao što su i ostali protagonisti romana njegovi više ili manje fikcionalizirani bližnji.

Splet potisnuto konfliktnih obiteljskih odnosa, (post)traumatskih stanja i kompliciranih karaktera oblikuje istinite životne priče šačice stvarnih ljudi, istočnonjemačkih funkcionera i intelektualaca, njihovih supružnika i djece, dakle dobrostojećih pripadnika ondašnje elite, koje nam živo svjedoče o, ako već ne postojanju službeno nepostojećeg građanskog sloja, a onda o odgovarajućem životnom stilu, baš kao i tragikomičnim mehanizmima političkih struktura i akademskog miljea u zemlji radnika i seljaka. O svemu tome, svojim korijenima, odrastanju, Eugen Ruge pripovijeda preciznim rečenicama i gipkim dijalozima, samouvjereno i inteligentno, bez patosa i (n)ostalgije, ali humorno i toplo. Ovaj roman obitelji i ujedno roman epohe, za koji nije nimalo lako povjerovati da bi svome autoru mogao biti debitantski, obiman je i kompleksan, ali uravnotežen, ritmičan i prohodan; čitatelja intelektualno angažira i emocionalno obuzima, no osvježava, ne iscrpljuje. Štivo je to dokumentarno i umjetnički vrijedno u kojemu će užitak naći i oni koje bi tematika apriorno mogla obeshrabriti, jer nisu fanovi obiteljskih kronika/ povijesnih romana/ ideologije i ikonografije DDR-a. Najtoplija preporuka i za takve – riječ je autentično proživljenoj, promišljenoj i umješno napisanoj knjizi. "Kad svjetlost nestaje" divan je i mudar roman - o ljudima, životu i još ponečemu.

Eugen Ruge: "Kad svjetlost nestaje" 
Prevela Helen Sinković

Naklada OceanMore, 2014. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –