Every Story Matters/Svaka priča je važna uskoro u Zagrebu

Održava se
24.-28.05.2021.

Često kada govorimo o knjigama i čitanju te njihovoj dobrobiti za same čitatelje spominjemo jedinstvenu sposobnost knjiga da nas uvuku u nove svjetove i poistovjete s likovima potpuno drugačijima od nas ali i da u njima nađemo i refleksiju nas samih. Upravo ova dimenzija knjige, da ujedno bude i ogledalo i prozor u svijet, zapravo je centralna misao na kojoj počiva međunarodni projekt Every Story Matters koji se kroz suradnju šest europskih partnera bavi temom tzv. inkluzivne književnosti.

Društvo u kojem živimo je raznoliko. Zahvaljujući globalizaciji i demokratskoj ideji Europske unije, svakim danom ta je raznolikost sve izraženija. Nažalost, ona se u stvarnosti ne odražava u svim njihovim segmentima: književnost i knjižni posao u mnogim su aspektima i dalje poprilično homogeni. Likovi u većini starijih ali i suvremenih književnih djela odražavaju tradicionalne, mainstream karakteristike koje su refleksija njihovih autora. Nije stvar samo u tome tko piše (i koga se potiče da piše) već u tome tko će biti objavljen, tko stoji na pozornici, tko sjedi u publici, kako su likovi u književnim djelima prikazani i koji se čitatelji s njima mogu identificirati. 

Svatko ima pravo otkrivati literaturu i stvarati priče, bez obzira na svoju socijalno-ekonomsku ili kulturnu pozadinu, spol, seksualne sklonosti ili mentalne i fizičke sposobnosti. Ipak, sudeći prema stvarnoj situaciji, čini se da nemamo svi jednake mogućnosti za to. Upravo navedeno je ono što se želi promijeniti europskim projektom Svaka priča je važna – učiniti knjige inkluzivnijima. Želi se potaknuti stvaranje sveobuhvatnijih knjiga za djecu i mlade i pružiti knjižnim stručnjacima (uključujući izdavače, knjižničare i urednike) alate i strategije potrebne da bi postali inkluzivniji i na taj način angažirali širu i raznovrsniju čitalačku publiku.

Kako bi se ostvarili navedeni ciljevi u sklopu projekta nastoji se javno ukazati na važnost inkluzivnosti u književnosti, kako široj javnosti tako i sudionicima knjižnog sektora, potaknuti kreativni potencijal nadarenih ljudi koji su tradicionalno zanemarivani i spojiti ih s publikom, nakladnicima i drugim sudionicima knjižnog lanca.

O ovoj univerzalnoj temi promišljat će se od 24. – 28. svibnja u sklopu Zagreb Book Festivala kroz dvadesetak događanja, panel diskusija i razgovora na kojima će gostovati značajni domaći i strani književnici, znanstvenici i novinari. U panel diskusiji Knjige kao ogledala i prozori u svijet sudjelovat će Boris Jokić, Dubravka Zima, Korana Serdarević i Yannick Geens. Polazeći od pretpostavke da bi književnost trebala biti inkluzivna, da svako dijete ima pravo na književnog junaka, junakinju sličnu sebi i da je često upravo to preduvjet hoće li djeca zavoljeti knjige, ostaje pitanje koliko su takve prakse prisutne u književnom svijetu i na tržištu knjiga. Krenuvši od same lektire i ne prepoznavanja njezine zadaće, sektora obrazovanja koji zaostaje za suvremenošću, preko stereotipa u knjigama za djecu, koje baš književnost ponekad generira, pa sve do izdavačke industrije koja ulaže u ono što traži tržište, svodeći tako knjigu samo na proizvod, zanemarujući odgovornost za ono što stvara čitatelja. U razgovoru s gostima Festivala saznat ćemo kako proširiti polje djelovanja književnosti u današnjem svijetu kojim vladaju moderne tehnologije.

Osim panel diskusija u sklopu ZBF-a održat će se razgovori i radionice s ambasadorima projekta na temu važnosti inkluzivne književnosti, a snimljen je i inspirativan razgovor između Olje Savičević Ivančević i Mirne Brođanac u ulozi mentorice i učenice koje su zajedno stvorile dirljivu inkluzivnu priču. 

Književnost u obrazovanju dugo je bila pod teretom obveznih ishoda, koji su se temeljili na kanonskom popisu i kanonskim interpretacijama. Budući da je kanon sastavljen od djela koje su pisali mrtvi bijeli muškarci, interpretacija takvoga popisa teško da nudi prostor inkluziji, a „prozor u svijet“ koji taj popis otvara nužno je sveden na granice dobro poznatog područja. Razumijevanje literarnoga svijeta, koji nužno nastaje na nogama stvarnoga, doživljenoga i promišljenoga, uključuje prepoznavanje i tumačenje iskustva autora. Autori koji dolaze iz iste društvene skupine svakako nude različite osobne priče, ali ne nude mogućnost poimanja različitih kultura, udaljenih iskustva, identiteta. Stavivši na stranu neospornu važnost vrijednosti teksta kao umjetničke tvorevine, pravo onih drukčijih od većine s našega popisa lektire jest da svoje iskustvo svijeta pridruže čitateljskom iskustvu mladih ljudi, da ponude vlastitu priču. Također, pravo je svakoga čitatelja koji se obrazuje da knjige koje dobiva na čitanje ponude zbiljski prostor u svijet koji raste i nadima se od količine različitih glasova.

Savršeno se sjećam navale osjećaja pri prvom čitanju književnost ili pripovijesti s likovima koji su odskakali od norme. Taj se osjećaj širio na cijelim mojim tijelom, obuzetim olakšanjem i radošću, jer odjednom sam naišla na priče u kojima se zrcalio moj lik, s kojima se dalo poistovjetiti i u njima prepoznati vlastitu ljudskost. Moja usamljenost i moje sumnje odjednom su se raspršile. Obuzelo me nestrpljenje: glad za čitanjem stranica koje slijede. Takvi osjećaji mogu spasiti život. Kad otkrijemo da ono što jesmo, ono što želimo i ono o čemu sanjamo, nije ono što naše okruženje ili naše društvo od nas očekuje, posljedice mogu biti strašne.

Književnost i narativni oslonci poput kinematografije, suvremene umjetnosti, fotografije pa čak i glazbe, tu su da nas povežu sa svijetom temeljem naše prave biti. Kroz priče, kroz emocije koje se u nama bude, prepoznajemo humanost i ranjivost drugih. Prepoznajemo vlastitu nutrinu.“ Od objavljivanja moje prve knjige, „Plava je najtoplija boja“, pristiglo mi je mnogo pisama zahvale LGBTQ osoba, ali isto tako i pisama čitatelja čiji su životi vrlo različiti od života junakinja: od osoba koje nikad nisu iskusile homofobiju ili rodnu diskriminaciju. A ti su čitatelji ipak tvrdili da ih je silno dirnula priča o Emmi i Clémentine i bili su odlučni u namjeri da više ne sudjeluju u sistematskom tlačenju o kojem je riječ.

Tu se vidi kolika moć leži u književnosti i koliko je važno predstaviti čitav spektar ljudskog roda. Ne samo zato da odamo počast svima onima koji su prečesto dovedeni do toga da budu nevidljivi ili  su prikazani na stereotipan način, već i zato da što većem broju ljudi omogućimo da shvate život tih osoba. Zamisao se sastoji u tome da se sagrade mostovi ondje gdje su društvo i diskriminacije podigli zidove.

Što je za mene inkluzivna književnost? Kad razmišljam o tom pojmu koji pomalo zvuči kao da je nastao na pola puta između Odsjeka za komparativnu književnost i Brisela, prevodim to na sebi poznato iskustvo i jezik. Bez imalo patetike mogu reći; u mojim mladim godinama književnost me je spasila. Iako, nekada sam samo čitala, uživala u izuzetno napisanim pričama, osvajala jezik i iskustva, dobijala darove drugih dimenzija koje su mi davale nadu da ovo sada i ovdje nije jedino što postoji. Ponekad bih nailazila na slične sebi. U ranim dvadesetim otkrila sam pisce koji su pisali o svojim traumatičnim iskustvima nakon Drugog svjetskog rata, pisci poput Prima Levija, Margarite Duras, Ilije Jakovljevića, Imre Kerteza. Do njih, do tada, nisam znala da se tako može i smije, nisam bila upoznata s činjenicom da je moje iskustvo – iskustvo mnogih, iskustvo dovoljno važno i vrijedno da se od njega stvori roman, da pisanje iscjeli ne samo čitatelje, nego osobu autora.

Možda na prvi susret inkluzivna književnost ne zvuči kao nešto što bi vam spasilo život, ali kad zaronite ispod termina ondje vas čeka sve ono na što vi, baš takvi, niste imali pravo u takozvanom stvarnom životu. Kad zaronite u takvu knjigu ona gubi papirnatost, jezik postaje fluidan i obraća se najdubljem ljudskom iskustvu. Zato je, kako kaže Aristotel, umjetnost stvarnija od istine. Ona nam govori sve što može biti. Kombinacija vaših proživljenih iskustava s nečim novim što donosi svaka knjiga osigurava neprestan rast. A rast nije moguć bez uključivanja svih, inače stojimo na mjestu ili kopnimo.

Probajmo zamisliti koja je snaga volje potrebna za napisati roman jednim prstom,  koliko snažan moraš biti kao jedini tamnoputi dječak u razredu ili kada je tvoje prezime i porijeklo jedinstveno, a neki misle da je krivo,  kada odrasteš u tuđoj odjeći i pomalo gladna svega, kad je tvoja zaljubljenost svakodnevna bitka i podsjećaš nas kolika je sila ljubav, kada tvoje tijelo nije sasvim tvoje, ali je sasvim posebno i prekrasno ili kad si samo žena u svijetu skrojenom za muškarce. To su priče koje nam trebaju da nas podsjete tko smo, što je zbilja važno i tko bismo mogli biti, iskustva koja nas inspiriraju i hrabre i popravljaju naša slaba mjesta, od kojih možemo puno naučiti o dragocjenosti života i međusobnim odnosima. Misliti na druge je pravo samopoštovanje i preduvjet za nježnost i razumijevanje prirode, životinja, cjelokupnog svijeta.