Farideh Khalatbaree : Iranske slikovnice su među najboljima na svijetu
Na ovogodišnjem Festivalu PAZI, KNJIGA! u okviru programa Pazi, knjiga u Galeriji Karas! održala se izložba pod nazivom Slikovnica – prozor u svijet na kojoj su bile predstavljene slikovnice iz različitih zemalja, između ostalog i Irana. Cilj izložbe bio je upoznati hrvatsku javnosti (i struku i široku publiku) s radom umjetnika (pisaca i ilustratora) koji rade i žive na različitim geografskim širinama.
Tim povodom, razgovarali smo s gospođom Farideh Khalatbaree, književnicom i glavnom urednicom izdavačke kuće Shabaviz Publishing Company iz Irana koja se bavi objavljivanjem slikovnica.
**
Ana Đokić: Veliki pozdrav šaljemo i Vama osobno i našim kolegama umjetnicima u Iranu. Iako će ovoga puta hrvatska publika biti u prilici upoznati se samo s radom iranskih pisaca i ilustratora za djecu, i Vi osobno i neki od iranskih stvaralaca već ste boravili u Zagrebu. Kakav je dojam na Vas ostavio Vaš boravak u Zagrebu?
Farideh Khalatbaree: Pozdravljam vas u svoje ime i ime svih naših autora i ilustratora. Moje prvo putovanje u Zagreb bilo je fantastično. Ni u jednom trenu se nisam osjetila kao stranac. Zbilja sam bila kao kod kuće. Sa svima sam pričala s lakoćom. Ljudi su bili ljubazni i prijateljski nastrojeni. Još bolje sam se osjećala na Interliberu. Svi su mi izdavači došli poželjeti dobrodošlicu. Bili su uslužni i od veliko pomoći. Znali su mnogo o mojoj zemlji i mogli smo razgovarati o puno toga. Nisam se osjećala usamljeno. Posjetiteljima su se svidjele naše knjige i kupovali su ih iako nisu znali farsi. Treba naglasiti da sam otkrila mnoge riječi zajedničke našim jezicima. Bila sam pozvana da održim izložbu radova naših ilustratora koja je doživjela uspjeh. Stekla sam mnogo dobrih prijatelja s kojima sam još uvijek u kontaktu. Moje prvo putovanje u Zagreb bilo je prekrasno.
Kako reagiraju hrvatski nakladnici na slikovnice koje dolaze iz Irana? Ima li interesa za objavljivanje iranskih slikovnica u Hrvatskoj?
Tijekom Interlibera upoznala sam mnoge izdavače koji su bili zainteresirani za izdavanje naših naslova. Još uvijek smo u kontaktu. Ali, kao što znate, treba vremena da se pređu sve prepreke u izdavačkom poslu. Sigurna sam da ćemo u skoroj budućnosti vidjeti naše naslove prevedene i izdane na vašem prekrasnom jeziku.
Budući da ste kao urednica nakladničke kuće Shabaviz (čije su knjige dobile mnoge svjetske nagrade i priznanja) prisutni na svim svjetskim sajmovima knjiga, zanima me Vaše mišljenje – gdje je trenutno iranska slikovnica u odnosu na slikovnice iz Francuske, Koreje, Amerike? I što se tiče produkcije, i što se tiče umjetničke kvalitete objavljenih knjiga.
Čast mi je reći da su iranske slikovnice među najboljima u svijetu što se tiče priče, ilustracija i kvalitete knjige. Molim vas nemojte misliti da pretjerujem ili da se pravim važna jer to nije slučaj. Vodim privatnu izdavačku kuću u Iranu i samo sam jedan od izdavača koji izdaju dječje knjige.
Naša je dužnost povećati standard prihvaćanja umjetnosti od strane djece i pomoći im u stvaranju novih i izuzetnih djela kad odrastu.
Primila sam gotovo sve međunarodne nagrade koje se dodjeljuju izdavačima. Naši ilustratori, autori i knjige su također osvajani književne nagrade diljem svijeta. To je dokaz naše kvalitete i umjetničke vrijednosti. Među našim izdanjima imamo 458 nagrađenih naslova od kojih je 98 osvojilo pet ili više svjetskih nagrada. Također imamo 21 naslov koji je osvojio 10 ili više nagrada. Do sada, 1164 naslova naše izdavačke kuće su prevedena na 49 jezika i objavljena u 26 zemalja.
Kada jedna izdavačka kuća ima tako impresivan rezultat, možete zamisliti kako je to velika zemlja i koliko je visoka umjetnička kvaliteta objavljenih knjiga u odnosu na navedene zemlje. Prilažem detalje o našim nagrađivanim naslovima kao dokaz onoga što govorim. Također treba spomenuti da sam prodala 13 naslova Francuskoj, 123 naslova Koreji i 210 naslova Americi. Dakle, za drugim zemljama ne zaostajemo.
Treba li se mlada publika odgajati da bi bila prijemčiva na visokokvalitetna umjetnička djela? Je li kič lakše prijemčiv i djeci i odraslima?
Naša je dužnost povećati standard prihvaćanja umjetnosti od strane djece i pomoći im u stvaranju novih i izuzetnih djela kad odrastu. Ukus naše djece pod utjecajem je knjiga i filmova niske kvalitete. Nisu ni upoznati s visokokvalitetnim djelima. Zapravo, objavljujući knjige niske kvalitete, ne pružamo im nikakav izbor. No, ako vide oba tipa knjige jednu pored druge, začudilo bi vas koliko njih knjigu niže kvalitete ne bi ni pogledalo. Isprobali smo to u mnogim iranskim školama i rezultat je uvijek bio isti. Ako pogledate dječje crteže uočit ćete mnoge inovacije kojih se mi, odrasli ne bi sjetili, niti ih se usudili nacrtati. Iz tog razloga nikada nisam tiskala knjige loše kvalitete i, kao što vidite, uspješna sam u mnogim zemljama.
Daje li, kao kod nas, država financijsku pomoć nakladnicima da bi uopće mogli tiskati knjigu? Drugim riječima, kako teče taj nakladnički proces kada je knjiga za djecu u Iranu u pitanju?
Mi ne dobivamo nikakve potpore od države. Naprotiv, nameće nam se puno i previše ograničenja iz ovog ili onog razloga. Moramo dobiti izdavačke dozvole kao i odobrenje za distribuciju za svaki naslov koji planiramo objaviti. Da bismo dobili izdavačku dozvolu potrebno je ministarstvu priložiti CD na kojem se nalazi kopija rukopisa priređena za tisak. To znači da moramo platiti autora, ilustratora, grafičkog dizajnera, grafičku pripremu za tisak, itd., sve ono što je potrebno napraviti prije nego knjiga ode u tisak. Potom moramo mjesecima čekati na odobrenje, koje oni, neki puta, odbijaju izdati. To znači da moramo platiti većinu troška produkcije knjiga a ne zaraditi ništa. Kad dobijemo prvu dozvolu, knjigu moramo otisnuti i poslati je ministarstvu kako bismo dobili drugu dozvolu. Onda opet, i druga dozvola može biti odbijena bez ikakvog razloga ili objašnjenja. U takvim slučajevima, prisiljeni smo snositi cjelokupan trošak, uključujući i papir koji je jako skup u Iranu, a dobili smo ništa zauzvrat. Žalili smo se svugdje bez rezultata. I sama sam objavila mnogo članaka o toj temi, ali nitko ne sluša. Dakle, za razliku od vas, mi ne primamo potporu nego opterećenja. Katkad ministarstvo i njemu srodne ustanove otkupljuju primjerke knjiga za škole i knjižnice, ali kupuju isključivo od sebi bliskih tvrtki i drugih izdavačkih podružnica, a mi ostajemo po strani.
U Hrvatskoj se pisci i ilustratori često (i to s potpunim pravom) žale na male honorare nedovoljne za skroman život, na nepoštivanje ugovora, te najčešće i ne mogu živjeti od svoga rada te ili rade za inozemne nakladnike od kojih dobivaju pristojne honorare za naručene poslove, ili rade kao profesori u školama, prevoditelji... Kakva je situacija s našim kolegama, piscima i ilustratorima u Iranu? Jesu li njihovi autorski honorari dostatni da bi od toga mogli pristojno živjeti?
Upravo suprotno, naši su izdavači siromašni i nemaju što podijeliti s autorima i ilustratorima.
Situacija u Iranu ista je kao u Hrvatskoj. Autori i ilustratori su vrlo slabo plaćeni i ne mogu od toga živjeti. Svi rade druge poslove ili ih uzdržavaju njihove obitelji kako bi mogli raditi na svojim pričama i ilustracijama. To nije zato što su naši izdavači okrutni ili zato što pokušavaju na njima više zaraditi. Upravo suprotno, naši su izdavači siromašni i nemaju što podijeliti s autorima i ilustratorima. Na kraju dana, izdavač zaradi puno manje za izdano djelo od autora i ilustratora. Ono malo što se zaradi, ako išta, podijelimo i oni dobiju veći dio. Ne zaboravite da autori i ilustratori ništa ne riskiraju jer je sav teret na leđima izdavača. Mi moramo platiti sve troškove i, ako dobijemo odobrenja, prodajemo primjerke tijekom dugog perioda kako bismo malo po malo povratili uložena sredstva. Autori i ilustratori barem dobiju cijelu sumu odjednom i s time mogu nešto postići.
Strani izdavači ne plaćaju više, ali ono što plaćaju ispadne značajnije kada se pretvori u Rijale. Danas je 1US$ = 35100 Rls. a 1€ = 39450 Rls. Zbog toga su strani izdavači dobrodošli. Ipak, šanse iranskih autora i ilustratora male su kod stranih izdavača zbog problema jezika. Potvrđujem da nitko od nas ne može živjeti od kulture. Ja sam morala prodati kuću svoje pokojne majke kako bih zadržala izdavačku kuću. Takva je situacija sa svim privatnim izdavačima u Iranu.
Kako Vi osobno spajate život književnice i urednice? Kad nalazite vremena za pisanje?
Zbilja je teško pisati i voditi izdavačku kuću u isto vrijeme. Za napisati dobru priču potrebni su opušten um i puno slobodnog vremena. Ovih je dana nemoguće biti opuštenog uma i imati barem malo vremena za sebe. Zbog toga već duže vrijeme nisam napisala nijednu novu priču. Kad god me neki događaj nadahne i poželim o tome pisati, uleti neka druga obaveza, preokupira mi vrijeme i zaokupi um. Bilo bi lakše da radim puno radno vrijeme negdje drugdje. Ali voditi izdavačku kuću i biti odgovoran za druge neprekidan je posao, mnogo veći od punog radnog vremena. Ponekad čak i kad spavam sanjam o problemima s posla i pokušavam ih razriješiti u snu. Kada bi dan imao 48 sati umjesto 24, možda bih i stigla više pisati.
Prateći produkciju slikovnica nakladničke kuće Shabaviz, stekla sam dojam da velik broj umjetnika u Iranu kao umjetnički vid vlastitog izričaja bira upravo slikovnicu. O kom se naraštaju umjetnika radi?
Na našem popisu suradnika nalazi se preko 210 ilustratora raznih uzrasta koji imaju barem jednu knjigu objavljenu u Shabavizu. Među njima je i gospodin od skoro 90 godina koji ilustrira preko 60 godina. I gospođa u sedamdesetima koja se bavi ilustracijom preko 45 godina. Oboje imaju mnoštvo objavljenih naslova a i dalje su među najkreativnijima. Njihove će ilustracije kasnije ovog mjeseca biti objavljene na beogradskom Međunarodnom bijenalu ilustracija 2015. među ostalim odabranim djelima.
Nama su knjige još uvijek dobar prijatelj i osjećamo sreću držeći ih.
Surađujemo i s mladima u ranim dvadesetim koji rade na svojim prvim slikovnicama. Njih četvero, dva mladića i dvije djevojke, također će biti uključeni u beogradski katalog. To znači da nemamo nikakvih ograničenja. Svaki kreativac je dobrodošao. Već više od 15 godina održavamo okupljanja naših ilustratora svakog utorka. Vrata su otvorena svakome tko želi pokazati svoje radove i čuti naše komentare. Odabrani umjetnici koji ilustriraju naše naslove također sudjeluju. Pregledavamo svaku ilustraciju do najmanjeg detalja i kada ih smatramo savršenima, pošaljemo ih u produkciju. Svakog četvrtka imamo slično okupljanje za autore.
Iranske slikovnice poštuju djecu. Nisu didaktičke, tekstovi su iznimno filozofski, ilustracije spadaju u sam vrh likovnog izričaja. Je li to slika odnosa društva prema djeci u Iranu?
Da, tako se naše društvo odnosi prema našoj djeci. Djeca su naša budućnost. Sutrašnjica naše zemlje je u njihovim rukama. Ako želimo bolji život u budućnosti, treba nam i bolja generacija. Naša djeca čitaju knjige tako da one mogu biti vrijedne i korisne. U ranim godinama kada čitaju knjige razumiju njihove prve slojeve i uživaju. Kad odrastu, vide i ostale slojeve i primijete skrivene poruke. Čak i kada čitamo kao odrasli, pronalazimo mnogo novih i važnih ideja u različitim slojevima. Takva treba biti dobra priča. To se odnosi i na ilustracije. One rastu s djecom i pružaju im razumijevanje umjetnosti i života.
Koliko djeca u Iranu čitaju? Kako provode svoje vrijeme? Jesu li, kao i djeca u Europi, okupirana kompjuterima ili je igra na ulici s vršnjacima i dalje dio svakodnevice?
Naša su djeca poput ostale djece u svijetu. Igraju se u školi, na ulicama, u vrtovima, na kompjuterima i mobitelima. Ali i čitaju knjige. Većinom čitaju za školu, ali ni općenito čitanje nije zaboravljeno. Imamo dugo ljeto koje je dobra prilika djeci da se zanimaju drugim stvarima osim čitanja udžbenika i pisanja zadaće. Naši novogodišnji praznici dugi su barem 14 dana. Imamo i neke druge praznike koji djeci predstavljaju kratke odmore. Još uvijek nam je zadovoljstvo posjećivati druge članove obitelji i djeca u tome uživaju. Biti dijete je zadovoljstvo koje nam duboko nedostaje kada odrastemo.
Što znači danas knjiga u Iranu?
Nama su knjige još uvijek dobar prijatelj i osjećamo sreću držeći ih. Čak i oni koji ne čitaju knjige ih kupuju i drže u svojim bibliotekama, čekajući slobodno vrijeme koje možda nikad ne dođe. Prolazeći ispred knjižare, svi mi zastanemo i pogledamo što ima novog, a ponekad i uđemo unutra dotaknuti knjige pa makar ih i ne kupili. Takav je slučaj i s našim međunarodnim sajmom knjiga. Milijuni ljudi posjete sajam i tamo provedu sate samo gledajući knjige. Neki će kupiti knjige, neki ne, ali zasigurno će doći nekoliko puta i provesti sate u društvu knjiga. Obavezno nas posjete čak i oni koji ne žive u obližnjim gradovima. Što se tiče broja posjetitelja, naš je sajam knjiga najveći na svijetu. U svibnju 2015., posjetilo ga je preko 3 milijuna ljudi i potrošili su više od 60 milijardi RLS na knjige!
Gospođo Khalatbaree, puno Vam hvala na razgovoru. Želimo i Vama osobno i Vašoj nakladničkoj kući i dalje puno uspjeha u radu.
Farideh Khalatbaree: Hvala vam na strpljenju.
Prijevod: Ema Pongrašić
Farideh Khalatbaree voli:
1. Svoju zemlju.
2. Svoju obitelj.
3. Svoje knjige.
Farideh Khalatbari ne voli:
1. Lažljivce.
2. Varalice.
3. Izdajice.