Feri Lainšček : Nedodirljivi
Romi, smrtniku poznatiji kao Cigani, čuvari su jednog od rijetkih preostalih nam mitova. Ako je u svijetu globalizacije i sveopće virtualnosti netko još uopće u kontaktu s prabitkom, iskonom, kozmosom i inim vitalističkim idealima onda je to narod vječno putujućih čergi čiju kletu sudbu rado opjevava bijeli čovjek. A sve to da bi prosječnom pop-kulturnom konzumentu bilo sve nešto romantično, poetično i melodramatično dok na ekranu gleda "Cigane koji lete u nebo", a s linije mu dopiru zvuci romske glazbe uz koju suze teku same od sebe.
Suvremena je zapadna kultura sklona Cigane glorificirati preko svake mjere pri tom ne pokazujući ni mjere ni ukusa. Emir Kusturica svojim je filmskim eksploatacijama njihove tradicije uljuđenom svijetu uspješno prodao ideju o balkanskim Ciganima kao čuvarima izgubljene autentičnosti, a njegov sunarodnjak Goran Bregović isto je napravio u svijetu glazbe. S druge pak strane suvremeno zapadno društvo u stvarnosti za Rome ima malo ili nimalo razumijevanja pa isti ti Francuzi koji u trans padaju na sam spomen Kusturičinih i Bregovićevih romskih fantazija, svoje vlastite Cigane bez milosti masovno deportiraju u Rumunjsku. I tako eto zaključka kako se Ciganima zabavno divit samo dok im je šator u susjednom dvorištu.
Suvremeni slovenski pisac Feri Lainšček, jedan od najtalentiranijih pisaca s ovih prostora koji je koda nas u posljednje vrijeme dosta prevođen, svoj je roman "Nedodirljivi" podnaslovio Mit o Ciganima (prvotno je objavljen 2007. godine), ali je njegova knjiga sve osim sveprisutnih mitologizacija romske kulture i naroda. Lainščekov je pristup Romima svjež i inspirativan te društveno-politički osviješten i promišljen. Slovenski pisac svoje Cigane naime smješta u kontekst recentne povijesti ovih prostora pa su njegovi živopisni junaci duboko obilježeni prilikama u komunističkoj Jugoslaviji te svjedoče ratovima i brzopoteznim smjenama ideologija. Njihove pak privatne preokupacije su univerzalne - more ih ljubav i smrt - te su se prisiljeni s njima obračunavati na često tragikomičan način, dakle posvema ljudski, bez debelih premaza patetike i melodramatike kojima su obično balzamirane ciganske priče.
A sve je to kod Lainščekovih "Nedodirljivih" svježe i neobično jer smo Cigane navikli smještati u daleko romantičniji kontekst od onog društvenog i stvarnosnog. Cigani su nam dragi kad razuzdano pjevaju, plešu, pate - žive sve one velike emocije za koje mi nemamo vremena pa ih jednokratno konzumiramo u zaštićenim svjetovima umjetnosti. No oni koje susrećemo u Lainščekovom romanu su drugačiji upravo zato jer su nam jednaki, onako nemoćno suočeni s surovim realijama društva na rubu ponora. Ovaj put nema glorifikaciji, koja je zapravo tek krinka konzumacije, već je pred nas stavljeno ogledalo u kojem se boja kože i kulturno nasljeđe izjednačuje pred pitanjima koja svakog čovjeka čine smiješno nemoćnim.
Lainščak je roman podijelio na dva dijela: mit i stvarnost. Prvi zauzima tek nekoliko stranica i iznosi priču o Isusovom raspeću kojeg su navodno na križ prikovali čavima što ih je skovao neki Ciganin. Drugi dio romana nazvan jednostavno Stvarnost zauzima preostalih stotinjak stranica te je podijeljenih na četiri dijela svaki od kojih iznosi priču jedne od četiri generacije romske obitelji Mirga. O svima njima u prvom licu pripovijeda Lutvija Belmoldo Aus Shangkai Gav prisjećajući se svog djeda, oca i naposljetku govoreći o svome sinu.
Na samom nas početku obavještava kako je svoju cigansku ispovijest iznosio "usred široke ravnice, u noćima do jutra, uz živu vatru šaputao na uho Feriju Lainščeku, bijelom gospodinu kojeg mi zovemo Čukara." Prvi dio naslovljen je Moj djed Jorga Mirga te u njemu Lutvija priziva uspomene na djeda "kojeg su svi osim milicajaca i sudaca zvali Vinotou", Malome je Lutviji djed svojedobno mrtav hladan objasnio kako su svi Cigani došli iz doline Apača u Indiji i da su svi stoga zapravo indijanci. Taj je rumunjski cigani tijekom Drugog svjetskog rata izbjegao deportaciji u ukrajinske logore te svoja lutanja okončao u Titovoj Jugoslaviji.
Zašto baš tu? Lutvija objašnjava: "Tito je bio lijep poput goluba. Obožavao je teško prstenje i bijele cipele, a to je bio dobar znak. Bio je jedan od onih koji daju za muziku, čak i kada je poslije ne slušaju, a u njemu je bilo i nečeg našega. Osjećali smo to kao što se kod mješanca i u trećem koljenu prepoznaje izdajnička crta ili profil. Možda smo bili jedni koji razumiju to da je Tito postao veliki vođa radnika samo zato što nije volio raditi." I tako je Lutvijin djed postao zakleti komunist cijeli život tragikomično pokušavajući ići Titovim stopama.
Na njegovu je promašenu sudbinu dodatno svjetlo apsurda bacio njegov sin Ujaš Mirga koji se prvo odao čarima kapitalizma, e samo da bi onda spas pronašao u Kristu. I tako je na Lutviji ostalo da očev biznis švercanja super rifli iz Trsta promućurno usavrši preobrazivši ga u novu pomodnu vrstu trgovine - šverc oružjem. Sve je išlo glatko dok nije pao žrtvom političkih previranja te bio lažno optužen za pomaganje albanskim separatistima na Kosovu. I njegov sin Dono Belmoldo Mirga, kojem je posvećen posljednji dio knjige, nije utekao bakstu, ciganskoj zloj srećii, pa je postao narkoman, a po tom i sitni diler. I tako su se u četiri generacije ciganske obitelji Mirga nataložila sva zla i obmane koja su upravljala ljudskim sudbinama na ovim prostorima, od komunizma i ateizma do religije i nacionalizma sve do kriminala i kapitala.
Neki su se zatvorenih očiju klanjali komunizmu i Titovim besprijekorno skrojenim bijelim odijelima, neki pak mutnoj boji lako stečenih novčanica, neki nebeski čistoj Bogorodici, a ostali doslovno padali na koljena za još jedan slatki zlatni šut bez ikakve namjere da se ikome poklone. I svi su mislili kako upravljaju svojom sudbinom dok je zapravo ta ista velebna "sudbina" bila izgovor da se od ljudi konstantno rade budale. I tako su se Lainščekovi Cigani od romantiziranih junaka u vječnom mističnom kontaktu sa sveživotom i kozmosom premetnuli u gorku sliku nas samih - kraljevski nadmudrenih naivaca koje je povijest previše puta preveslala dok su vjerovali da je to što im se događa sudbina s velikim S.
Cinizam i sarkazam kojim se slovenski pisac u "Nedodirljivima" bogati služi uperen je prvenstveno ka izvitoperenim vrijednostima društva u kojem je pojedinac uvijek zadnja rupa na sviralu pa se prisiljen tješiti veliki idejama koje njegovoj otužnoj egzistenciji pružaju iluziju smisla. Njegovi su Cigani tako metafora tragikomične povijesti malih naroda bivše Jugoslavije koji su uvijek i uporno izvlačili deblji kraj, a pri tom vjerovali kako hrabro kroče bespućima povijesne zbiljnosti. Jer ne da nismo nedodirljivi, kako sarkastično sugerira naslov Lainščekova romana, nego nas dira tko god stigne, kad god stigne i gdje god stigne.
Na kraju romana Lutvija se tek pomireno pita ima li smisla sinu objašnjavati pravila po kojima se stvari odvijaju u skučenom nam blatnjavom dvorištu: "Morat ću mu, dakle, reći da možda ipak odlučujemo sami - odlučujemo tako što se već unaprijed bojimo da smo zapravo cijeli život samo obične guzice. No, kako da to kažeš sinu? E, za takvo što moraš biti guzica."
Feri Lainšček: "Nedodirljivi : Mit o Ciganima"
Algoritam, 2012.