Filip Šovagović : Život je gluh

Održava se
01.01.1901.

Prvi roman kazališnog i filmskog glumca, redatelja i dramskog pisca Filipa Šovagovića, koji se dugo najavljivao i "kuhao" prije objavljivanja, vrlo uvjetno mogao bi se nazvati hrvatskim pokušajem sms-romana, što je još jedna od izmišljotina navodnog braka književnosti i novih tehnologija. Uvjetno, zato što su sms-ovi kojima pripovjedač komunicira sa djevojkom u koju se zaljubio tek povod, težište oko kojeg se koncentrično gomilaju autobiografski i dnevnički zapisi, prepušteni struji svijesti u kojoj nema čvrstog povezivanja narativne građe, pa ni čvrste logike.

Daleko od toga da bismo danas od romana tražili čvrstu strukturu ili linearnu fabulu, no Šovagovićev prvijenac teško da se može promatrati kao smisleno razaranje istih, jer "Život je gluh" prije je roman u kojem se pisalo bez promišljenog koncepta i plana. U biti, riječ je o dnevnićkom ljubavnom romanu u kojem pripovjedač prolazi tipične faze – od upoznavanja i stanja u kojem se osjeća "očaran, sretan, zadivljen, zadihan", preko izjedajućih sumnji hoće li njegova ljubav biti uzvraćena, do konačnog happy enda koji izlazi iz forme izmjenjivanja sms-ova i prelazi u "stvaran život" – putovanje na Brač.

Razlomljen na vrlo kratke ulomke/fragmente ljubavnog govora, svedive na dužinu poslanih poruka te njihove naknadne opservacije, Šovagovićev nas roman vodi prepoznatljivim zagrebačkim miljeom, a pripovjedaču "posuđuje" vlastite osobine tako da doista funkcionira kao njegov autentični alter-ego (što se ne iscrpljuje isključivo u činjenici da su obojica kazališni i filmski glumci). Uglavnom, ljubavna priča ispričana je jezikom sms-a, ali i autentičnim zagrebačkim govornim jezikom kojeg u potpunosti boli ona stvar za nekakav standard, što se u dosadašnjoj recepciji već iščitalo kao najveća inovativna crta romana.

No, u usporedbi sa malobrojnim, ali sličnim primjerima (među kojima svakako dominiraju "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage) ni taj se jezični koncept ne iskazuje kao diverzija ili eksperiment u pravom smislu riječi jer bi jedini koncept ovoga romana mogao biti – pišem kako i što hoću, pa kako ispadne. Upravo zbog toga prvi dio romana obećava kao netipična intimistička proza, na trenutke duhovita, na trenutke ona koja odlično kristalizira egzistencijalne i emotivne frustracije, ali kako stvar ide dalje čitatelj se suočava s recikliranjem istoga, što svemu skupa daje obrise dosadnjikavosti i pitanja – a zašto bi to mene uopće trebalo zanimati?

Jer, "Život je gluh" u raznoraznim je smislovima posve privatan roman u kojem će samo pripovjedač razumjeti što je pisac htio reći kad zapiše: "Ti si vjerojatno i sad preljepe tikve usred teških balkanskih oblaka negdje u svom naslonjaču sa sladoledom...". Poruke, neuspjelo poslani mailovi, poneki telefonski razgovor i izlazak i ljubavne patnje u samoći, elementi su ovoga romana u kojem se našlo mjesta i za obračun sa hrvatskim glumištem, preko lika Ravnateljskog kojem će pripovjedač u jednom trenutku sasuti u lice što misli o njegovom kazališnom repertoaru i zanemarivanju domaćeg dramskog pisca.

U tom aspektu samo se podcrtava teza o romanu "Život je gluh" kao vrlo privatnoj knjizi Filipa Šovagovića, romanu-dosjetki koji funkcionira kao nekakav popratni proizvod lika i djela toga talentiranog i neukrotivog umjetnika koji i roman piše tako kao da mu se u biti sve skupa uopće ne da. Autopoetička rečenica iz romana: "Pišem samo zato da ne mislim o njoj. I da ne blejim u mob", zapravo sve objašnjava, no očito to još nije dovoljan razlog za objavljivanje romana.  

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )