Francois Weyergans : Boksačka demencija
U Divljim jagodama, jednom od najimpresivnijih i najpotresnijih remek-djela što nam ih je na čuvanje predao Ingmar Bergman, sedamdeset šestogodišnji umirovljeni profesor Isak Borg kroz niz se snovito uobličenih epizoda vraća u prostore svog djetinjstvo oživljavajući događaje koji su nepovratno zacrtali ostatak njegova duga životna puta što se neumoljivo približava posljednjoj postaji. Povratak na mjesto odrastanja kao metafora za konačno podvlačenje životnih računa, odnosno provedbu inventure uspjeha i neuspjeha, pobjeda i predaja, ljubavi i izdaja, stalno je mjesto kako na filmu tako i u književnosti.
Francuski sineast i pisac François Weyergans ovom se temom nadahnuto pozabavio u romanu Boksačka demencija objavljenom 1992. godine. Priča je to o slavnom filmskom producentu Melchioru Marmontu koji je netom navršio osamdeset i dvije godine te to odlučio proslaviti kupnjom kuće u kojoj se, piše Wayergans, „kao dječak igrao skrivača i strojovođe, u kojoj je proživio najljepše trenutke svoje rane mladosti, u kojoj je pri svjetlu svijeća pisao pjesme i doživio prve ljubavne maštarije s lijepim ženama".
Radnja Boksačke demencije na doslovnoj je razini izrazito prostorno i vremenski skučena - Melchior posjećuje kuću svog djetinjstva te u njoj sam samcat provodi popodne i večer. No, taj je kratki posjet tek okidač za pravo tkivo Wayergensova romana satkanog od uspomena koje poput lavine nadiru u starčevu svijest prilikom posjeta mjestu na koje se, na neki način, cijeli život pokušavao vratiti: „Morao je čekati gotovo sedamdeset godina, raditi cijelo to vrijeme, čeznuti, preživljavati, mučiti se, voljeti, vjerovati u raskošne besmislice, napraviti nekoliko neoprostivih gafova, proći dva svjetska rata i tri braka prije nego što je postao vlasnikom kuće u kojoj je živio za sunčanih mjeseci svog djetinjstva."
Lutajući po labirintima starčevih sjećanja vozimo se fantomskom kočijom što je vuku utvare njegove prošlosti, a Weyerginas ih vješto uobličuje u niz živopisnih anegdota jednog po svemu raskošnog životnog puta. Sa šarmantnim Melchiorom među ostalim putujemo u Mađarsku njegovih predaka, filmske festivale u Berlinu, Veneciji i Cannesu, susrećemo dive i velike redatelje, ali i nepoznate muškarce i žene koje su nekoć vladale njegovim srcem. Sve je to ispripovijedano vješto simuliranom nonšalancijom starog bonvivana koji se u životu nagledao svega i svačega, ali koji je odveć mudar da bi se u ijednom trenutku odao patetici i sentimentalnosti u oblikovanju priče o najvažnijim trenucima svoje povijesti.
Melchior tako svoje privatne reminiscencije isprepliće sa suptilnim, ironijskim odmakom obojanim promišljanjima o filozofiji, filmu i književnosti pa roman sadrži impresionističke dionica posvećene Bergmanu i Goetheu, Petroniju i Cecilu B. DeMillu, Chaplinu i Ciceronu, ali i lijepim ženama koje su Melchiora znale očarati i više negoli spomenuta gospoda. Junakova karijera filmskog producenta pruža Weyergansu sjajan izgovor da roman ispuni živopisnim anegdotama iz filmske povijesti koje mogu i ne moraju biti istinite, na čitatelju je da odluči koliko će povjerenja pokloniti šarmantnom pripovjedaču.
Prisjećajući se velikana koje je poznavao, pustolovina koje je proživio, filmova koje je gledao, Melchior Marmont zapravo još jednom vrti film svog života, a preko njega se zavodljivo presijavaju zlatna zrnca pustolovine, fantazije, žudnje i blistave iluzije. Ali ono čemu zajedno s njim svjedočimo nije tek bilo kakva projekcija, riječ je o posljednjoj kino predstavi jer naš je junak više nego svjestan kako vrijeme tek što nije isteklo te kako se vrpca neumoljivo odmotava k svom završetku. Kako roman odmiče u njega se postupno uvlače melodramtični tonovi što ih sa sobom donosi zlokoban osjećaj kraja.
Tako tek u posljednjim poglavljima saznajemo kako je Boksačka demencija ime filma što ga Melchior pokušava režirati o svom vlastitom životu: „Njegov je film pričao o životu čovjeka, koji je bio više-manje preslika njegovog života, koji je u gorkom i zabavnom tonu radio saldo udaraca koji je zadao i primio. Metafora boksačka demencija bit će skromni doprinos Melchiora Marmonta neprestanom samodefiniranju ljudskog bića." Ovaj opis primjenjiv je i na doprinos samog Weyerginasa koji svojim romanom na iznimno protočan, a opet kompleksan način radi isto što i njegov junak.
Stupivši konačno nogom na savršeno mjesto za sjećanje što ga utjelovljuje kuća iz djetinjstva Melchior otkriva da je upravo sjećanje najteži, ako ne i najsmrtonosniji od svih udaraca, onaj kojeg je nemoguće izbjeći i od kojeg se ne može oporaviti, pa odatle i citat njemačkog pisca Karla Philippa Moritza kojim se knjiga otvara: „Neki čovjek odluči poći na put. Otiđe u susjednu prostoriju i reče: Stigao sam." Autor svojom asocijacijama vođenom, iznimno protočnom prozom zaranja u rijeku sjećanja svog flambojantnog junak pronalazeći tako optimalan ekvivalent vlastitom spisateljskom senzibilitetu kojeg karakterizira impresionistički, često nametljivo autoreferecijalno obojen slobodni neupravni govor.
Weyergnasov smo dopadljiv, naoko lakonski stil prethodno imali priliku upoznati u Goncourtom nagrađenom romanu Tri dana kod moje majke iz 2003., koji je također objavljen u biblioteci Na tragu klasika, te koji u kompletu s Boksačkom demencijom svjedoči kako je riječ o autoru prepoznatljiva potpisa i tematike. Naime, u Tri dana kod moje majke, kojeg je na hrvatski prevela Mia Pervan, društvo nam pravi filmom opsjednut pisac neobično nalik samom Weyerganasu, koji potaknut citatom iz Fellinijeva klasika Osam i pol, planira posjetiti svoju staru majku, no to se u samom romanu ni u jednom trenutku ne dogodi. Umjesto posjeta dobivamo niz autorovih introspekcija i refleksija kako o vlastitoj intimi (koja u pregršt detalja nalikuje onoj Melchiora Marmonta) tako i umjetnosti, posebice filmu, koji je i ovdje okidač najvećeg broja asocijacija.
Iako je Boksačka demencija napisana trinaest godina prije tog autorova najslavnijeg romana te nagrađena manje prestižnim Renaudotom čiji je zadatak obično ispravljanje nepravdi i propusta Goncourtova žirija, riječ je o romanu koji je srodan, ali i nedvojbeno superioran kasnijem autorovu ostvarenju. Tome je tako jer je u Boksačkoj demenciji Weyergans pronašao snažniji i precizniji arhetipski trenutak kojim će objediniti i strukturirati svoju asocijacijama vođenu prozu. Njegov Melchior Marmont po posljednji put prolazi postajama svog životnog putovanja prije nego što ga zauvijek pokupi fantomska kočija koja ga polako, ali sigurno sustiže na posljednjim stranicama romana: „Petrolejska je svjetiljka osvjetljavala bezizražajno lice vozača koji je milovao svog konja kad se kočija, nakon što je prošla kroz zid, zaustavila u sredini sobe. Širokim zamahom ruke čovjek je pozvao Melchiora da mu se pridruži. Kočija je bez zadržavanja ponovno krenula, odvozeći Melchiora koji se ispružio straga, nogu umotanih u putni pokrivač. Konj je poslušno počeo galopirati. Kočija se podigla iznad stabala i nestala u oštrom sjevernom vjetru u smjeru fjordova i trestišta, nadlijećući maglovita jezera i visoke hrastove u šumi Tronçais."
Prizor što ga sugestivno opisuje Wayerganas odgovara onome iz filmskog klasika Fantomska kočija što ga je prije gotovo jednog stoljeća snimio veliki Victor Sjostrom. Taj je švedski redatelj i glumac pred kraj života u Bergmanovim Divljim jagodama odigrao svoju zadnju ulogu briljantno utjelovivši profesora Isaka Borga koji se, baš kao i on sam, ali i Wayerginasov filmaš Melchior Marmont, hrabro uputio na svoje posljednje putovanje koje sa sobom nužno donosi nježan obračun sa svim izgubljenim bitkama koje su do njega dovele. Ili kako je to u nedavnom intervju rekao naš osamdesetogodišnji sineast i slikar Željko Senečić upitan o suočavanju s posljednjim stvarima: „Stojim na provincijskoj postaji i čekam vlak."
Francois Weyergans: Boksačka demencija
Prevela: Sanja Šoštarić
Disput, 2012.