Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 17.01.2007.

Francois Weyergans : Tri dana kod moje majke

S pisanjem mu ide teško u posljednje vrijeme. «Rukopis» je zapeo. Pet godina ne uspijeva završiti knjigu. Svi bankovni računi su mu u minusu. Dobio je novac za pisanje knjiga kojima je napisao samo početak. Ganjaju ga vjerovnici. Na sam rođendan na vrata mu je banuo ovrhovoditelj (na sreću, već prije je posakrivao sve vrijedne stvari). Neki dan u radnu sobu mu je banula i 80-godišnja majka - tražeći autorativno da joj pokaže rukopis. No on se i dalje muči s tzv. «rukopisom». Uvjeren je da mu smeta promjena sobe u kojoj piše. Buka koja dolazi iz vana. Svjetlost u sobi. U onoj drugoj sobi, u starom stanu, stvari bi već krenule. I muči ga što ne zna o čemu bi pisao. A ima sto ideja.

Razmišlja o knjizi o vulkanima. Ili o romanu u kojem neće biti ljudi. Recimo, roman u kojem bi mogao ispričati život nekog kamena. Tu su i stolci. Već duže vremena mašta o tome da napiše svoju knjigu o stolcima. Ujedno planira i esej o erotizmu u književnosti. Zbog opširnosti ograničio bi se na francusku književnost. A tu su i ta «Ševuckanja», njegovo životno djelo. Bilješke je počeo raditi čitajući Flaubertovu prepisku i Stendahlov «Dnevnik». «Evo Flauberta, u Italiji je, trideset mu je godina. Iz Venecije: «Nema ševe». Iz Rima: «Vrlo sam krepostan». Iz Napulja: «Ševa u Napulju – može proći»... Stendahlu je pak devetnaest godina i on govori o nekoj gospođi Genet «za kojom žudi otkad su mu rekli da je dražesna kad joj činite ono straga»... S time mu i završavaju sve bilješke za «Ševuckanja».

I tako, s vulkanima, kamenjem, stolicama, Flaubertom i Stendahlom, Weyergrafu prolazi vrijeme za pisaćim stolom. Ne pišuči «ništa», ispisuje sve više rukopisa o «ničemu». Zapravo, piše o ovome i onome: o tome kako ne zna što bi pisao, o ženi, bivšoj i sadašnjoj, ljubavnicama, bivšim i sadašnjim, majci... Majka mu se još čini i najbližom. Bliskijom ne samo od vulkana i kamenja, već i od žene i ljubavnica. Gledajući Fellinijev film «Osam i pol» kosnula ga je scena kad se redatelju kojeg glumi Mastroianni ukaže očev duh, te on s tugom ustanovi da su za života premalo razgovarali: «Papa, si siamo parlati cosi poco!». Mama je već u godinama. «Jednog dana kada umre... neće je više moći niti nazvati.» Morao bi s njome razgovarati dok još ima vremena. Trebao bi je posjetiti. I tako naposljetku odustaje od romana o vulkanima i stolicama i odlučuje posjetiti majku. Rukopisu odmah daje novi naslov: «Tri dana kod moje majke» .

Na kraju se sve sretno završava. Weyergraf je posjetio majku, silom prilika: pala je s balkona i u bolnici se oko nje okupila čitava obitelj. Nisu se previše napričali, jer je mama, još uvijek u šoku, više-manje samo buncala. No s majkom pisac je proveo tri dana, i o ta tri dana napisao je roman. Weyergraf se riješio rukopisa, a riješio ga se i Weyergans, koji je kasnije rekao kako ga je roman doveo do stanja posvemašnjeg sloma. I sada se, najednom, sve počinje s lakoćom odvijati. Roman svi hvale. «Tri dana kod moje majke» ulazi u uži izbor za Goncourta za 2005. godinu, zajedno s Houellebecqovim «Mogućnostima otoka».

Stanje na literarnoj kladionici nije baš povoljno za belgijskog filmaša i pisca. Houellbecqa su već svi unaprijed proglasili laureatom najveće književne nagrade francuskog govornog područja. Ako mu je izmakao Goncourt za «Elementarne čestice» i «Platformu» - ovaj neće. Houellebecq je opet održao literarnu misu: proročki zagrmio sa svoje literarne propovjedaonice. S druge strane Weyergans je napisao knjigu «o ovome i onome». «Mogućnosti otoka» glas su literarnog mesije. «Tri dana kod moje majke» smeteni je roman kojeg Weyergans prigodno definira kao «odnos sina koji mentalno nije najbolje, i majke koja fizički nije najbolje».

No u još jednom happyendu za Weyergansa, njegova «Tri dana kod moje majke» dobila su šest glasova članova žirija Goncourta, a «Mogućnosti otoka» - četiri. Kao ni Houellebecqu, niti Weyergansu vjerojatno ništa nije bilo jasno. Pobijedio je roman s kojim autor nije znao što bi - osim da ga se mora riješiti.

Žiriju se nema što predbaciti. «Tri dana kod moje majke» zapravo su sasvim dobar izgovor da se ponovo zaobiđe Houellebecqa. Svaka Houellebecqova prednost, na kraju kao da mu je postala manom. Weyergans je neobavezan, autoironičan, smušen, otvoren, i najčešće vrlo duhovit. «Belgijski Woody Allen» napravio je malo čudo kineske medicine. Godinama pišući «Tri dana kod svoje majke» sam je sebi golim rukama izvadio žuč. Tu komediju, i tu spisateljsku dramu, žiri je znao cijeniti. Uostalom, samo se veliki pisac može toliko mučiti s pisanjem.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –