Franjo Nagulov : Tanja
Pučko-intelektualni ogranak moje generacije, kada se odmarala od starinskih kanconijera, u nadi da joj koljena ispod stola neće ostati trajno netaknuta, što tajno a što javno, pamtila je stihove Arsena Dedića i Pere Zubca. Jedan je pilio o nekakvoj Ines (imaginarna žena za koju svi ionako misle da ju je izmislio Rade Šerbedžija) dok je drugi, bez trajnog uspjeha za tada nacionalnu akademsku poetiku, namjerno bez zaštite, Mostarom prošetavao stanovitu Svjetlanu (ili Svetlanu) jedne jeseni... Postsubjektivistička i postemocinalistička generacija rođena početkom osamdesetih, na svu sreću, ne zna za ubojit učinak ove dvije Jugo-Laure, te je u stanju suvremenosti podariti jedan post-postmoderni kanconijer o stanovitoj Tanji.
Nju se, za razliku od Cece i Ines, neće zazivati revući uz lošu rakiju. Tanju se, za razliku od ove dvije, neće dati ni izrecitirati. I, uopće, među njima i nema neke tekstualne poveznice, tako da pojma nemam zašto sam ih se, u kontekstu "Tanje" Franje Nagulova, uopće i sjetio. Bit će zato jer pripadam generaciji koja je generaciji Nagulova u stanju posredovati iskustva loše autentičnosti jedne kulture u kojoj iz genaracije u generaciju, generacija generaciji ne prenosi ništa do nesagledive i generacijama nereparabilne gubitke. Da smo im bar maštu ostavili na miru (ipak se radi o nematerijalnom i kod nas još uvijek apsolutno nepoznatom, intelektualnom vlasništvu) govori i činjenica pojavljivanja jedne epohalno-prijelomne knjige "Tanja".
Iako sam naslov joj-i sam očito kolateralna žrtva nacional-(i)lirizma-dok mi je stajala na noćnom ormariću, uporno čitao "Tajna", "Tanja" Nagulova, kad sam je pročitao, ostavila je trag u iskustvu. Više ožiljak. Zapravo, najprije ožiljak, a onda uleknuće koje, ako se ožiljak ne tretira kulturalnim generacijskim protuotrovom (recimo kontraArsenikom) u tkivu iskustva ostane trajno. I neka ga je tu. Sa sebe ga neću micati, kako bi se reklo, dok sam živ. A zašto!? Iz jednostavnog razloga: ne sjećam se kad sam u životu (otkad sam živ) pročitao ovako nešto istovremeno epohalno i izvanvremenski ključno dobro.
Sjajno u žanru kanconijera koji se čitatelju istovremeno i nudi sinkrono i veže za tradiciju žudnjom vođena žanra, snažnom i poetski nesvakidašnje sugestibilnom gestom tekstualne sedukcije kojom autor, kroz lirsko ja koje to niti tradicionalno jeste niti to želi biti, (zapravo, lirsku ja) prevrednuje sve postojeće vrijednosti.
Što je, tko je, gdje je, kako je, zašto je, je li, nije li, čemu, bi li mogla biti, želi li to, hoće li postati... Tanja!? Nije slučajno da je, osim što je sve u sastavu i sustavu što autorskog, što autoru iskustvenog (»objektivnog«) što vitrualnog, zamišljajnog... svijeta, na jednom mjestu u istoimenoj knjizi koja pokriva sveukupnost vlastite, u naslovu sadržane teme, Tanja i Kant. Jer Kant je (a ne Tanja) za prostor i vrijeme rekao da su apriorne kategorije bivanja. Prostor i vrijeme, prostorom i vremenom, uvjetuju sve što jeste.
No, kod Tanje nije tako. U knjizi Franje N. Tanja je i prostor i vrijeme: sve što postoji u tekstu "Tanje" je Tanja: Tanja je sve što jeste i sve što nije; Tanja je sve što bi moglo i što nikada neće biti. Tanja je Nagulovu ono što je Wittgensteinu jezik. Izvan nje, nema ništa.
Čitatelj koji će za ovom knjigom posegnuti - a nju u ruke mora uzeti svatko tko poeziju čita, jer nakon ove knjige na našoj pjesničkoj sceni stvari više nikada ne bi trebale ostati njome netaknute-pitat će se tko je Nagulov u odnosu na Tanju? Iako odgovorno tvrdim da nemam pojma, kategorički tvrdim da je on subjekt Tanjine autobiografije koja je jedina istinska priča o njemu. Istinska zato jer sadrži sve moguće i stvarne verzije nje. A autobiografija je moguća, jedino kao priča o drugom. Naravno, kad god nije priča drugoga o tebi (pa makar se radilo / samo / o zrcalu pred njemu drugim-tobom).
Čitajte "Tanju". Osim što otvara svjetove, samome kanconijeru dodaje epohalni šarm i kvalitetu zablude o žanrovskom zahtjevu za preciznošću. U samome činu promašivanja središta mete, Nagulov je, svojim/Tanjinim/Amorovim... strijelama, maestralno prošarao i izbockao sva mjesta na kanconijerskoj meti i pokazao suvremenosti kako mimikrija žanra istome spašava rodno mjesto i slovima ga prenosi u vremenu.
Ovom bi knjigom u nas, kad bi bilo veze očiju s mozgom, trebala prestati ionako neproduktivna nagađanja o krizi poezije.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )